Zona
Fotolia 162940739 xs

ŽIVJETI JE TEMELJNO PRAVO

Sve počinje s majkom, i to je činjenica.Struktura koja se stvori u prvim godinama života je temelj na kojem gradimo sebe, svoju osobnost, životni smjer i sve ostalo. Naučite više.

Pravo na život je poštovanje ljudskog života. Pravo na život je elementarno pravo čovjeka, koje se priznaje u svim ustavima, nalazeći se najčešće na početku dijela o ljudskim i građanskim pravima Iako iz ovog kuta gledano pravo na život ima svaki čovjek, ipak ako gledamo iz drugog kuta pravo na život ima puno dublje značenje.

Kako se osjećate u svom tijelu?

Jedna od temeljnih značajki imanja prava na život je odgovor na pitanje – kako se osjećate u vlastitom tijelu? Velik broj ljudi se ne osjeća dobro u vlastitom tijelu, što znači da ne osjećaju ugodu i opuštenost u svom tijelu. Glavni uzrok toga je preopterećenost tijela raznim emocijama, mislima i kontrakcijama s kojima, nažalost, ljudi ne znaju što napraviti. Posljedica toga je ogromna količina tjeskobe, napetosti i grča od kojeg ljudi žele pobjeći te imaju osjećaj kao da žele iskočiti iz svoje kože. Taj osjećaj većina nastoji potisnuti preusmjeravajući pozornost prema vanjskom svijetu konstantno ulažući energiju u određene radnje da ne bi osjetili što imaju u sebi. Najjednostavniji način za učiniti to je usmjeriti pozornost u posao. Većina ljudi dok radi u potpunosti je apsorbirana sa zadacima, odlukama i promišljanjima s kojima se susreću taj dan na poslu i jednostavno nemaju fokus i svijest na onome što im se događa u tijelu i koje filmove vrti glava. Međutim, kad dođe vikend ili više slobodnih dana, vrlo često tjeskoba i napetost izbija na površinu jer fokus nije preokupiran poslom te se u tim trenucima ljudi preusmjeravaju u vanjske radnje s kojima svjesno ili nesvjesno nastoje potisnuti ono što osjećaju.

Također, ono što određuje imanje prava na život je prisutnost ili odsutnost borbe i konflikata u svakodnevici. Na neki čudan način velik broj ljudi vjeruje da su borba i konflikti sasvim normalni za odraslu osobu, da odrasla osoba ne može živjeti bez toga te da ju to čini odraslom. Što je više borbe i konflikata prisutno u svakodnevici, to je u tijelu veća napetost i grč te je ujedno i manji osobni osjećaj imanja prava na život, jer ako se osoba ne osjeća ugodno u svom tijelu tada se neće nigdje moći osjećati ugodno niti iskušavati u potpunosti ugodu.

Sve navedeno stvara, ili bolje reći izvlači iz nesvjesnog uma, ogromnu količinu straha. Osnovno pitanje je – otkud tolika količina napetosti, tjeskobe i straha?

Sve počinje s majkom

Dijete kada se rodi nema apsolutno nikakav osjećaj sebe niti svijeta oko sebe. Taj osjećaj se tek treba stvoriti i izgraditi. Taj osjećaj sebe stvaramo u prvim godinama našeg života. Temeljnu ulogu u stvaranju tog osjećaja ima naša majka i ona ima najbitniju ulogu u začecima stvaranja naše strukture uma. Dijete jedino što u prvim godinama života treba je zadovoljenje bazičnih potreba, a to su potreba za hranom, toplinom, sigurnošću, dodirom i ljubavi. Glavnu ulogu u zadovoljenju tih potreba ima majka, dok otac tek kasnije doprinosi djetetovom razvoju. Ono što je ključno u zadovoljenju tih potreba je majčina energija. Ako je majka sama po sebi puna strahova, nesigurnosti i nepovjerenja u sebe i život, tada će s tom energijom i pristupati djetetu. Ako majka djetetu kaže „volim te, ljubavi moja predivna“ te riječi nemaju nikakvu jačinu, ako iza njih stoji energija straha ili nesigurnosti. Budući da djeca više, da tako kažem, osjećaju ljude i svijet oko sebe nego što razumiju riječi, ono što stvara bazu djetetove strukture uma u prvim fazama života je upravo energija koja stoji iza majčinih riječi.

Majka koja je puna nesigurnosti, strahova i nepovjerenja tu energiju prenosi na dijete i dijete na najdubljem i nesvjesnom dijelu svoga uma počinje rezonirati s tom energijom misleći da je ono ta energija. Ono što pojačava taj lažni osjećaj sebe je i nezadovoljenje djetetovih potreba. Svaki put kad djetetu nije zadovoljena neka od bazičnih potreba, dijete se kontrahira i potiskuje taj impuls nezadovoljene potrebe te se sa svakim ponovljenim takvim iskustvom stvara sve veći osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja. Možda se pitate zašto? Vrlo jednostavno. Zato što dubinski osjećaj sigurnosti i povjerenja u nama stvara majčina ne-sigurnost i ne-povjerenje te u kojoj mjeri su nam bile zadovoljene bazične potrebe dok smo bili djeca. Primjerice, uvriježeno je vjerovanje da kad dijete plače da ga se treba pustiti da plače i ne pridavati tome pažnju. Ali ljudi koji gledaju stvari na takav način, zaboravljaju jednu činjenicu, a to je da dijete uvijek plače kad mu nije zadovoljena neka potreba, jer ne zna na drugačiji način tražiti njezino zadovoljenje. Kad su bazične potrebe zadovoljene, dijete sve više osjeća sigurnost, a kad se osjeća sigurno, tada se kao rezultat toga razvija i osjećaj povjerenja.

Sve počinje s majkom, i to je činjenica. Ta struktura koja se stvori u prvim godinama života je temelj na kojem gradimo sebe, svoju osobnost, karakter, životni smjer, navike, odluke, mentalne i emocionalne obrasce. To je doslovno naš korijen, koji se nalazi na najdubljim razinama našeg nesvjesnog uma i ne možemo ga racionalno percipirati, jer je ta razina našeg postojanja u potpunosti iracionalna. Mentalno razumijevanje toga neće dovesti do promjene. Ti slojevi u nesvjesnom umu se trebaju dotaknuti sa svakim atomom našeg postojanja da bi ih mogli transformirati i iscijeliti.

Kad odrastemo iznimno je teško prisjetiti se u kojoj mjeri i na kakav način su nam bile ispunjene bazične potrebe. I to je sasvim normalno i realno da nemamo svijest o tome. Ali ono na temelju čega možemo procijeniti kako su stvari po pitanju sveg toga funkcionirale je da pogledamo svoj život sada – kako se osjećamo i funkcioniramo sada kao odrasle osobe te kako nam život izgleda. Isto tako, od velike pomoći može biti i da pogledamo kako funkcionira naša majka, kako se osjeća te kakav je život imala i kakav život ima. Kroz takvo promišljanje i osvještavanje možemo spoznati puno toga o sebi.

Traženje sigurnosti izvana

Kad nam se u najranijim danima ne utisne u podsvijest bazični osjećaj sigurnosti i povjerenja, to postaje okosnica za stvaranje straha koji postaje temeljni dio našeg ega i našeg korijena u fizičkom svijetu. U dubini ega svakog čovjeka temeljna emocija je strah, upravo zbog nepostojanja bazičnog osjećaja sigurnosti i povjerenja. Sve to ima i svoju posljedicu, a to je privlačenje situacija u kojima ćemo se osjećati nesigurno i uplašeno, ljudi koji će nas činiti nesigurnima i uplašenima te okolnosti koje će nam stvarati konflikte i potvrđivati osjećaj nesigurnosti i straha.

Kad u nama ne postoji osjećaj sigurnosti i povjerenja, tada taj osjećaj tražimo izvan sebe. Najčešće sigurnost tražimo u poslu i u odnosima. Primjerice, traženje sigurnosti u poslu se vidi po tome što ljudi govore o svom poslu i kako ga percipiraju („imam siguran posao“, „ne volim svoj posao, ali plaća je redovita“), te upravo s time što govore pokazuju da im je posao izvor sigurnosti. Isto tako, sigurnost tražimo i u odnosima. Vrlo često ljudi ulaze u odnos s drugom osobom da bi dobili osjećaj sigurnosti. Međutim, ono na što zaboravljaju je to da ako oni nemaju bazični osjećaj sigurnosti, tada definitivno neće privući osobu koja je sigurna već osobu koja po pitanju sigurnosti funkcionira jednako kao i oni. I to traženje sigurnosti, koje se u odnosima manifestira na brojne načine, najčešće završava raznim konfliktima, razmiricama i ogromnim nezadovoljstvom.

Suočavanje je jedino rješenje

Jedini način da to promijenimo je suočiti se sa svojim nesigurnostima, tjeskobom i strahovima i dotaknuti sebe iza te toksične zavjese, spoznati tko smo zapravo mi bez tih osjećaja i kako nam život izgleda bez konstantnog grča koji je prisutan i „s razlogom“ i bez razloga. Tek tada možemo ući u zonu imanja prava na život i istinski spoznati što znači imati pravo na život, jer imanje prava na život je daleko izvan zone straha.

Autorica teksta je Darija Adžaga, stručnjakinja za upravljanje ljudskim potencijalima i osobni razvoj, više o njezinom radu saznajte ovdje.

Arhiva