Zona
Fotolia 79391185 xs

UM KREATOR HOLOGRAFSKE REALNOSTI

Većina ljudi živi u uvjerenju da je svijet u kojem živi stvaran, opipljiv, da ga se može proživjeti i doživjeti filtriranjem kroz različita osjetila, ali tome zapravo nije tako. Sve što vidimo su frekvencije, ali ne sve frekvencije koje postoje.

Važno je znati da svaki čovjek ima u sebi veliki ocean svjesnosti, ne samo da ga ima u sebi i da ga treba pronaći, svaki čovjek je sam po sebi načinjen od svjesnosti, a ne od nekog materijala, upravo zato što materija kakvu poznajemo zapravo niti ne postoji, njeno postojanje je iluzorno, a vjerovanje da je svijet napravljen od materije bilo kakve vrste niti je ispravno niti je konstruktivno.

Ovakvo mišljenje lijepo je svojom tvrdnjom potvrdio poznati njemački fizičar Max Planck za kojeg se smatra da je utemeljio kvantnu teoriju za koju je 1918. dobio Nobelovu nagradu za fiziku:

„Sva materija nastaje i postoji samo na temelju sile koja dovodi česticu atoma do vibracije i drži čak najsićušniji solarni sustav atoma zajedno. Treba pretpostaviti da iza ove sile stoji svjestan i inteligentan um. Taj um je matrica svih stvari."

Čak je i jedan od najpoznatijih svjetskih fizičara, Albert Einstein, govorio o tome da je sve ono što vidimo u ovom svijetu zapravo optička varka. Ne samo ništa što vidimo nego ništa što opipamo, ništa što iskusimo vlastitim dodirom nije stvarno. Sve što dotaknemo ima određenu čvrstinu, ali je iluzija. Kako je to moguće? Kako objasniti takav način percipiranja? Jednostavno, sve ono što nas okružuje i što kao ljudi možemo percipirati, rezultat je djelovanja spektra frekvencija. Ukoliko promatramo svijet kroz frekvencije, ubrzo možemo zaključiti da je taj isti svijet jedan hologramski sustav, takozvani superhologram. Prema tome, svaka stvar koju iskusimo osjetom vida ili dodira jedan je aspekt holograma jer se hologram izražava u svakom djeliću onoga što promatramo. Tako je svaki dio holograma, točnije, svaka stvar ili dio neke stvari, mala slika, odnosno verzija cijelog hologramskog sustava kao svijeta koji poznajemo. To znači da promatranjem nekog najobičnijeg predmeta zapravo promatramo cijeli svijet, odnosno, ono od čega je on napravljen.

Ovakva zakonitost putem koje se informacije sadržane u malom odnose čak i na kontekst u kojem se nalaze, može se primijeniti i na subatomsku razinu. Kako? Činjenica je da znanstvenici pokušavaju pronaći i definirati najmanju česticu, najmanji dio koji postoji, a od čega je bilo što sazdano, nešto manje i od molekule, i od atoma, i od protona i neutrona i manjih poznatih čestica. Znanstvenici imaju problema s tim baš zato što se u toj najmanjoj čestici reflektiraju sve ostale čestice koje postoje. S obzirom na ovu zakonitost, kada bismo promijenili bilo što, čak i samo na djeliću te neke najmanje čestice, ta promjena bi se odrazila na sve veće dijelove sustava i na sam sustav u cijelosti. Dakle, promjena u mikrosvijetu uzrokuje promjenu u makrosvijetu, ona znači promjenu cjelokupnog konteksta u kojem se mikrosvijet nalazi.

Načela kvantne fizike zapravo su utemeljena u razmišljanjima starih, antičkih filozofa. Kao primjer poslužit će upravo starogrčki filozof, ali i prirodoslovac Aristotel, koji je govorio da je sve sačinjeno od supstancije koja je prema njegovoj definiciji označavala ono što nije potvrđeno ni o jednom subjektu niti se nalazi u jednom subjektu. Znanost je termin „supstancija" preobrazila u izraz „materija". Međutim, supstanca od koje je sazdan cijeli svemir nije materija, već svjesnost, stoga, sve ono što vidimo i osjetimo u svijetu u kojem živimo, satkano je od određene količine svjesnosti, a ne od čvrstoće, kako većina ljudi vjeruje. Upravo to vjerovanje da se svemir sastoji od materije, dovodi do toga da živimo u strahu, a strah je emocija vrlo niske vibracije.

Takav način vjerovanja zarobljava nas u uvjerenju da je materijalno važno. Drugim riječima, imamo li vjerovanja o svijetu takve vrste, imat ćemo tendenciju da materijalne stvari stavljamo na vrlo visoku poziciju na našoj ljestvici vrijednosti koja samim time prestaje biti naša, s obzirom na to da o svijetu još od malih nogu učimo na pogrešan način, a da toga uopće nismo svjesni. Vjerovanja su vrlo važna jer uz pomoć njih stvaramo svoju budućnost. Svojim mislima hranimo vjerovanja koja na taj način jačaju. Baš kao što pauk plete svoju mrežu, tako smo i mi, ljudi, na neki način tkalci, kreatori vlastite budućnosti.

Na subatomskoj razini, realnost se ponaša u skladu s očekivanjima promatrača ili znanstvenika, a tako je i u samom svemiru. Sve u svemiru podređeno je događanjima u mikrokozmosu. Ti događaji su promjene koje se događaju na najmanjem planu, na toliko sitnim česticama da ih ne možemo vidjeti niti mikroskopom, a te čestice uopće nisu materijalizirane. Te čestice koje poznajemo kao atomi i neki osnovni dijelovi atoma nisu sačinjeni ni od kakvog materijala, već su sazdani od mnoštva valova energije i informacija, a nalaze se u beskrajno velikom prostoru praznine koja je popunjena upravo energijom i informacijama.

Poznato je da je znanost pokazala da se može promijeniti polje u kojem se nalazi neki atom. S obzirom na već navedenu zakonitost prema kojoj se promjena na manjem planu odražava na cijeli kontekst, možemo zaključiti da vrijedi i u obrnutom smjeru jer suvremena znanost kaže i da se ukoliko se promijeni polje u kojem se nalazi atom, samim time mijenja cjelokupna struktura tog atoma. Na taj način sposobni smo iskušavati različite emocije pri čemu mijenjamo polje, fizički izmjenjujemo stvarnost. Priroda našeg fizičkog tijela je da se ponaša poput biološkog računala, a priroda nas samih, onoga što zbilja jesmo, jest svjesnost.

Kako objasniti način na koji je strukturiran svijet i kako i na koji način funkcionira? Većina ljudi živi u uvjerenju da je svijet u kojem živi stvaran, opipljiv, da ga se može proživjeti i doživjeti filtriranjem kroz različita osjetila, ali tome zapravo nije tako. Sve što vidimo su frekvencije, ali ne sve frekvencije koje postoje. To je samo djelić, isječak u rasponu frekvencija kojih ima nebrojeno, beskrajno mnogo. Prema tome, realnost u kojoj živimo možemo shvatiti poput holografskog televizijskog programa.

S obzirom na takvu strukturu svijeta, mi kao ljudi vjerojatno nikad nećemo doseći kraj svemira kao što nećemo saznati niti od čega se točno sastojimo, koje su to najsitnije čestice koje nas sačinjavaju jer, kamo god pogledamo, svjesnost kao takva ima tendenciju da istražuje s očekivanjem da će se nešto negdje nalaziti ili dogoditi, a upravo taj čin istraživanja kreira ono što vidimo u našim realnostima, to znači da sami stvaramo i gradimo svemir.

Svjesnost možemo shvatiti kao programski jezik svemira prema čemu smo mi, ljudi, provodnici svjesnosti i imamo sposobnost emitiranja te svjesnosti. Dakle, ako pristanemo na manipulaciju bilo kakve vrste, one suptilne koja se promiče kroz medije ili svakodnevne situacije s nama bliskim osobama koje nas okružuju, to znači da zapravo pristajemo na to da proživljavamo stvarnost koja nije naša vlastita, već nečija tuđa. Na taj način sprječavamo same sebe da se ostvarimo kao autentične, jedinstvene, originalne jedinke. Pristajemo na tuđu realnost koja nam se čini kao da je naša, a nije, i to bez da primijetimo da možemo sami stvoriti svoju. Upravo zbog toga, većina ljudi nažalost ne uspijeva se samoaktualizirati.

Za kraj i kao zaključak, donosim citat američko-austrijskog neuroznanstvenika Karla Pribrama:

„Ne radi se o tome da je svijet pojavnosti pogrešan; ne radi se o tome da tamo vani, na jednoj razini stvarnosti ne postoje predmeti. Radi se o tome da ako prodrete kroz svemir i pogledate ga kroz prizmu holografskog modela, stižete do drugačijeg pogleda, drugačije stvarnosti. A ta druga stvarnost može objasniti stvari koje su do sada bile znanstveno neobjašnjive: paranormalne pojave, sinkroniciteti, očigledno značajna podudaranja događaja."

Autorica: Nika Hrvatić


Arhiva