Zona
Fotolia 78496391 xs

MEMI- VIRUSI UMA

Memetika je teorijska i empirijska znanost koja se bavi istraživanjem mema, njihovom replikacijom, širenjem i evolucijom. Prema memetici, mem je jedinica kulturnih informacija koja se širi od uma do uma analogno. Naučite više.

Kulturna evolucija, uključujući i evoluciju znanja, može biti modelirana kroz iste bazične principe varijacija i selekcije koje leže u podlozi biološke evolucije. Ova činjenica implicira na promjenu od gena, kao jedinice bioloških informacija, na novi tip jedinica kulturnih informacija - mem. Prema memetičkoj teoriji, mem je jedinica kulturnih informacija koja se širi od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma, kao jedinica genetskih informacija te dio biološke evolucije. Mem je informatička jedinica koja nastanjuje ljudski mozak.

Pojedinac koji je prenio meme ih nastavlja nositi. Taj prijenos mema može se interpretirati kao replikacija iliti kopija mema koja je obavljena u memoriji drugog pojedinca čineći ga novim prenositeljem i replikator za meme. Ovaj proces samoreprodukcije vodi do širenja na veliku grupu ljudi, definirajući pritom mem kao replikator, što je iznimno slično samoj prirodi gena.

Naziv "mem" se prvi put pojavio godine 1904. u radu njemačkog evolucijskog biologa Richarda Semona. No, teoretičar evolucije i biolog Richard Dawkins stvorio je pojam "mem" godine 1976. Pojam potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači "oponašati". Kao primjere dao je vjerovanja, modu, melodije, šale, političke ideje, fraze i drugo. Razlog zbog čega je Dawkins uzeo baš ovaj pojam je u tome što je tražio neku jednostavnu riječ koja zvuči kao gen. Teoretičari mema tvrde da se isti razvijaju prirodnom selekcijom, slično Darwinovoj teoriji biološke evolucije, kroz procese mutacije, konkurencije i varijacija. Memetički gledano, neke ideje će se pokazati manje uspješnima te će izumrijeti, dok će neke druge preživjeti, proširiti se i ako se ukaže prilika i mutirati. Memi koji se najefektivnijie repliciraju najbolje se i šire. Točnije, memi se reproduciraju širenjem na nove domaćine, koji će ih opet dalje proširiti.

Memetika je teorijska i empirijska znanost koja se bavi istraživanjem mema, njihovom replikacijom, širenjem i evolucijom. Ona je studija ideja i koncepata na koje se gleda kao na "žive" organizme sposobne za reprodukciju i evoluciju u "ideosferi" ( slično biosferi ) koja se sastoji od kolektivnog ljudskog uma. U ovom trenutku, memetika je vrlo kontraverzna. Djelomično je to zbog nerazumijevanja činjenice što ona točno je, polazeći od pretpostavke da ista isključuje slobodu volje, kreativnost i progres te da je ona odraz loše znanosti. Prema eminentnom američkom filozofu Danielu Dennettu i njegovoj filozofiji uma i sociobiologiji Richarda Dawkinsa, memetika je teorija kulturnih replikatora. Memetika uzima meme kao fundamentalnu replicirajuću jedinicu u društvenoj evoluciji ( proces koji je tretiran kao tehnički ekvivalent biološkoj evoluciji ).

Knjiga "The Selfish Gen" Richarda Dawkinsa vrlo je popularna i na neki način kontroverzna knjiga o evoluciji. Publicirana je 1976. godine. Bazira se na glavnoj teoriji američkog evolucijskog biologa Georgea C. Williamsa koju je ovaj izložio u knjizi "Adaptacija i prirodna selekcija". Dawkins je skovao pojam sebiči gen kao provokativni način izražavanja gensko centriranog pogleda na evoluciju, koji se bazira na činjenici da se evolucija najbolje uočava kroz akcije gena te da selekcija na razini organizama ili populacije gotovo nikada ne zaobilazi selekciju baziranu na genima. Od organizma se očekuje da razvije maksimalan broj kopija svojih gena. Kao rezultat, populacija tendira prema evolutivno stabilnoj strategiji. Upravo se u ovoj knjizi govori o pojmu "mem", kao jedinici ljudske kulturne evolucije analogne genima, za koju Dawkins sugerira da memski "sebični" način replikacije može također modelirati ljudsku kulturu na svojstven način.

U generalnim karakteristikama, memi su slični genima i ostalim replikatorima, kao što su kompjutorski virusi ili kristali. No, geni se mogu prenositi isključivo s roditelja na dijete ("vertikalan prijenos") dok se memi mogu prenositi između bilo koja dva pojedinca ("horizontalan prijenos"). No, prijenos mema je teži što su veće razlike između kognitivnih mehanizama i jezika pojedinaca. Gledajući na taj način, memi su sličniji parazitima i infekcijama.

Širenje mema je puno brže nego širenje gena, iz razloga što je genska replikacija bazirana na malom broju potomaka koje jedan roditelj može imati. Memi puno lakše podnose varijacije jer su informacije u živčanom sustavu puno "plastičnije" od onih u DNK te zato što pojedinac može stupiti u kontakt s puno više različitih izvora mema. Isto tako "memska karijera" ne mora biti u potpunosti obustavljena kako bi eliminirala neadekvatni mem - ona se može zadovoljiti svjedočenjem u svezi poteškoća koje neki drugi pojedinac ima s određenim neadekvatnim memom.

Jednako tako, kao što je već spomenuto, geni da bi se mogli prenijeti trebaju generaciju, dok memima treba tek nekoliko minuta za replikaciju. S druge strane, vjerodostojnost kopije mema je generalno puno niža. Primjerice, ako se priča širi prepričavanjem od osobe do osobe, finalna verzija će se uvelike razlikovati od originalne. Upravo u tome leži razlika između kulturnih obrazaca i DNK strukture - verzija ideje ili vjerovanja svake osobe će se uvelike razlikovati od ideja ili vjerovanja koja imaju ostali. To stvara poteškoće kod želje za analiziranjem mema.

U ljudskom društvu gotovo svaki kulturni entitet može biti shvaćen kao mem - religije, jezik, moda, pjesme, znanstvene teorije i koncepti, konvencije, tradicije itd. Karakteristike mema kao informatičke jedinice su te da isti mogu biti replicirani u neograničenoj količini putem komunikacije između pojedinaca neovisno od bilo koje replikacije na razini gena.

Memi mogu podnijeti velik broj procesa promjene ( npr. mutacije ) vlastite unutarnje strukture. Različite varijante će se natjecati za limitirani memorijski prostor dostupan kod različitih pojedinaca. Najjače varijante pobijediti će u ovoj vrsti natjecanja i pritom se najviše proširiti. Kao što je slučaj s genima, nije nužno znati točnu veličinu ili granice mema da bi se moglo raspravljati o njegovoj jakosti i da bi se utvrdila daljnja očekivanja oko njegovog širenja i opstanka unutar populacije natjecateljski raspoloženih mema.

Takva očekivanja mogu se empirijski testirati. Primjerice, memetička hipoteza može tvrditi da će se jednostavniji memi širiti puno brže. Ova tvrdnja se može potvrditi promatrajući širenje dvije skupine mema koji su poprilično slični. Varijacije, replikaciju i selekciju na memskoj bazi određuje složena dinamika. Ta dinamika pod utjecajem je medija kroz koji memi komuniciraju. Najjači medij za memski prijenos je kompjutorska mreža. Generalno rečeno, memska i genetička evolucija baziraju se na istim principima prirodne selekcije koja se bazira na snazi održivosti, ali jedina razlika je ta što je memska evolucija puno fleksibilniji mehanizam.

Zaključak je da će memska evolucija nekoliko puta brža i efikasnija od genetičke evolucije. Ne bi bila iznenađujuća činjenica da se tijekom proteklih 10 000 godina ljudi nisu uopće promijenili na genetičkoj razini, dok je njihova kultura ( potpuni set mema ) podnijela velik i radikalan razvoj. U praksi memi su superiorniji. Uzimajući u obzir da su memska i genetička replikacija u kompeticiji, za očekivati je da će memi, dugoročno gledano, pobijediti, iako će se geni držati prednosti koje ima njihova stabilna struktura.

Pogledajte video:

Arhiva