Zona
Fotolia 137100243 xs

POSTOJI LI STVARNOST

Živimo u kulturi temeljenoj na zavaranju, počevši od usvojenih koncepata vrijednosti pa sve do lažne predodžbe svijeta i stvarnosti za koju možemo bez oklijevanja reći da je duboko potisnuta i skrivena.Što je stvarnost, naučite više.

Budući da živimo u kulturi temeljenoj na zavaravanju nas samih, počevši od usvojenih koncepata vrijednosti pa sve do lažne predodžbe svijeta i stvarnosti za koju možemo bez oklijevanja reći da je duboko potisnuta i skrivena, nastalo je mnogo polemičkih djela vezanih uz temu virtualne stvarnosti pa među njima i knjiga „Inteligencija zla ili pakt lucidnosti" jednog od najznačajnijih francuskih postmodernista, Jeana Baudrillarda čija je ideja predstavljena u sljedećem tekstu.

Filtriranje stvarnosti

Stvarnost o kojoj slušamo i njena slika koja nam je predstavljena u medijima nikad nije nešto u potpunosti transparentno, smisleno niti jasno, dakle, u takvim dobro isplaniranim prezentacijama stvarnosti uvijek postoji nešto skriveno i nerazjašnjeno. Baš zbog toga što se stvarnost mnogobrojnoj publici predstavlja tako znalački, ali iskrivljeno, kao da zbog samouvjerenih nastupa televizijskih voditelja, znanstvenika, političara i drugih ljudi koje smatramo pouzdanima samo zato što široj javnosti predstavljaju određeni autoritet, bez propitkivanja prihvaćamo njihovu ponudu koja je, blago rečeno, nedostatna i nepotpuna. Upravo zbog toga nastao je tabu stvarnosti; o njoj se ne razgovara, postoje granice izvan kojih je zabranjeno raspravljati. Zbog toga je većina ljudi iz neznanja odlučila da im je jednostavnije slušati tuđe priče nego vjerovati u svoje vlastite. Također, zbog skrivene Stvarnosti koja nam neprestano izmiče, sve je teže jasno razlučiti što je dobro, a što zlo kao što je teže i javno iznijeti tu podjelu bez da se ikoga zbog toga optuži. Naime, svaka ideja kojom se pokušava istražiti neki privid, bio on sadržan u događaju ili mišljenju, smatra se neutemeljenom i nemoralnom, „žigosana je kao iluzionizam i neodgovornost". Prema tome, Stvarnost je nešto o čemu se ne govori, što se poriče kao da ne postoji i zbog toga je nastao prostor neizvjesnosti koji uzrokuje da većinu života provedemo bez da znamo tko smo i zbog kojeg se, a da ni ne znamo, lišavamo odgovornosti, a uz nju i slobode. Kao što kaže Baudrillard: „ostajemo slobodni od bivanja slobodnim (a da to nije slučaj s trenutnim ustrojem jednog bezuvjetnog oslobođenja)". U analogiji s činjenicom da ne postoji univerzalni dokaz za postojanje Boga i da postoji jedino vjera u njegovo postojanje, tako je i sa Stvarnošću – nema dokaza da postoji. „Ostaju samo dužnost prema stvarnosti i dužnost prema istini" zbog čega nam preostaje jedino da u istinu i stvarnost nastavimo vjerovati.

Sloboda i individualnost

Oslobađanje se u našem društvu izjednačava s moralnom obvezom, tako ni sloboda više nije nešto čemu bi svaki pojedinac trebao prirodno težiti, sloboda je postala potisnutom: „slobode se oslobađamo na sve moguće načine sve dok ne pronađemo nova ropstva." Međutim, biti uistinu slobodan znači odmaknuti se od okvira razmišljanja unutar kojega su dobro i zlo krajnosti, opreke i polariteti, biti slobodan znači shvaćati da „ne možemo osloboditi Dobro, a da ne oslobodimo Zlo." Što se tiče individualnosti, tek tijekom posljednjih dvjestotinjak godina javila se ljudska potreba da postoje kao pojedinci, a ne samo kao članovi određenih socijalnih skupina poput robova, seljaka, radnika itd. Ta težnja kod svih je ljudi i danas samoj sebi oprečna zato što najprije pokušavamo pronaći i definirati svoj vlastiti identitet i nakon upornog i uzbudljivog procesa istraživanja, nakon što ga napokon pronađemo, počinjemo ga shvaćati kao teret i neku vrstu prokletstva, odbijamo ga, shvaćamo da njime nismo zadovoljni i da za to što smo napokon mislili da smo mi, osjećamo da se nakon tolikog traženja ipak nismo pronašli.

Subjektivnost i objektivnost

Svijet i stvarnost u kojima odrastamo i živimo utemeljeni su na vjerovanju u međusobno suprotstavljene pojmove, u mnoštvo krajnosti među kojima se posebno ističu dva polariteta, a to su objektivnost i subjektivnost. Prema zapadnjačkom shvaćanju, stvarnost je nešto dokazano, provjereno, konkretizirano i objektivno. No, smatramo li da je naše razmišljanje o nečemu objektivno samo zato što smo uvjereni da je racionalno, logično ili jer tako razmišlja većina ljudi znači da smo u zabludi upravo zato što nikad nije moguće obuhvatiti cijelu sliku. Svijet bismo trebali promatrati u cjelini, ali navikli smo ga promatrati fragmentirano, djelić po djelić, kao da uvijek nečemu dajemo prednost pred drugim, to je kao da pokušavamo posložiti puno sićušnih puzzli u jednu sveobuhvatnu sliku, ali nemamo sve dijelove koji su nam potrebni da je sastavimo. Isto je i sa subjektivnošću, ona ne postoji sama za sebe. Primjerice, mi ne možemo znati jesu li boje koje smo naučili prepoznavati svima jednake, vide li svi plavu boju baš onako kako je mi vidimo, ali to je nešto što naprosto ne možemo znati niti o tome ima smisla raspravljati. Jedino što možemo je zamisliti da postoji neki oblik objektivne stvarnosti i ako zbilja postoje objektivni predmeti, ne možemo znati kakvi su oni.

Prema Baudrillardu: „Pretpostavka objektivne stvarnosti vrši takvu moć na naše duhove samo zato jer je ona daleko najlakše rješenje." U skladu s time, najlakše je pretpostaviti da postoje istina, objektivnost i racionalnost zato što ne postoje dokazi za suprotno, dokazi „da je čovjek rođen ne-slobodan, da je svijet stvoren kao neistinit, neobjektivan, neracionalan." Zbog neprovjerljivosti te pretpostavke, vjeruje se u postojanje subjektivnosti koja nam omogućuje da vjerujemo kako smo stvoreni kao slobodna bića koja imaju sposobnost vlastitog, autentičnog odlučivanja, ali i u postojanje objektivnosti koja nam pak stvara drugačiju vrstu iluzije, a to je da vjerujemo u ono što percipiramo kao u ono što je stvarnost ne samo za nas nego i za sva ostala bića, predmete i pojave. Autor govori o tome kako „protiv svih najlakših pretpostavki ustaju najjednostavnija rješenja":

Pretpostavimo li da je stvarnost sačinjena od neizvjesnosti, činilo bi se zastrašujućim uistinu vjerovati u to, zato nam je lakše pretpostaviti da postoji nešto konkretizirano i istinito. Nadalje, vjerovanje u sudbinu – čini se podjednako strašnim vjerovati u to da nam je život svima već unaprijed predodređen, determiniran i prije nego što smo se rodili – upravo zbog toga lakše je uvjeriti same sebe da svatko od nas ima moć izbora i slobodu bez obzira na to što znamo da namjerno ignoriramo činjenicu da smo se rodili u ropstvu, to je ipak teška spoznaja s kojom se nerado susrećemo. Ako pomislimo da postoji iskonsko zlo, poput zla iz Pandorine kutije, vrlo ćemo ga brzo zanijekati, odmahnut ćemo rukom jer nam je jednostavnije predočiti ga kao puku nesreću. Također, recimo da se doista odvio neki povijesni događaj o kojemu ne možemo znati ništa sa stopostotnom sigurnošću, barem ništa cjelovito, ne iz svih perspektiva, ali baš zbog toga prihvaćamo fragmentirane informacije iz različitih izvora kao što su udžbenici, internet, novinski članci i drugi slični mediji. Još jedna zanimljiva pretpostavka je pretpostavka postajanja: na primjer, osoba napreduje u svom poslu i zaradi novu titulu zbog koje samoj sebi stvori iluziju kako se primjerice promijenila i njena osobnost. To se događa upravo zato što je najlakše rješenje objasniti si promjenu titule ili posla kao promjenu karaktera nego se uistinu suočiti sa samim sobom i uporno, sa strpljenjem raditi na sebi. „A najlakša rješenja vode u katastrofu."

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva