Zona
Depositphotos 202186346 s 2019

OD TRAUME DO RAVNOTEŽE

Ovo je prilika da napravimo nešto drugačije i da shvatimo da se stvari ne mijenjaju same od sebe, već da je potrebno uložiti određeni napor kako bi živjeli bolje sutra i ostvarili uravnotežen život. Naučite više.

Jedan od načina na koji smo kroz život naučili nositi se sa traumama je potiskivanje emocija. Kada spomenemo traumu, većina ljudi pomisli odmah na neki veliki događaj; međutim trauma je sve ono što nismo u trenutku mogli ispravno isprocesuirati jer naš živčani sustav nije imao dovoljno kapaciteta za to. Potiskivanje se može usporediti sa privremenim pospremanjem nerazrađenih događaja kroz jedan dugi lijevak u našu podsvijest, kako bi mogli dalje nastaviti funkcionirati. Ono što je iz pozicije odrasle zrele osobe jedan sasvim razumljiv događaj, za dijete često može biti trauma jer tada nije moglo razumjeti, pa je takva jedna energija ostala blokirana u sistemu. Često se možemo i potpuno uvjereni sjećati nečega što se zapravo nije ni dogodilo, preuveličavati ili umanjivati snagu događaja jer mozak ima tendenciju brisati, dodavati, izokretati, stvarati priče.

Ako uzmemo za primjer iskustva iz logora, možemo razumjeti zašto čovjek koji provede neko vrijeme u Auschwitzu dođe do tuposti emocija i nakon nekog vremena kao promatrač ne može više osjetiti užas, gađenje i sažaljenje gledajući patnju ljudi oko sebe. Apatija ili otupljivanje emocija postaje određeni zaštitini oklop.

Ovo je drastični primjer ali ako razumijemo princip općenito, bit će nam jasno što sve čovjek može kako bi se zaštitio i preživio.

Kao djeca, učimo principe preživljavanja modelirajući odrasle; svoje roditelje, učitelje, braću i sestre, djedove i bake, ali i ostatak društva. Najprije promatramo, a zatim modeliramo. Osim samog izgleda i ostalog genetskog nasljeđa, preuzimamo od svojih predaka i njihove neprocesuirane memorije.

Budući da učimo promatrajući, slušajući i osjećajući, postaje nam jasno i kako bi se u kojoj situaciji trebali osjećati i što je dozvoljeno pokazati od svojih emotivnih stanja, a što nije. Mnogi su bili kažnjavani kada su pokazivali ono što osjećaju.

Nekima nije bilo dozvoljeno pokazivati tugu, pa su je potisnuli negdje duboko u svoj grudni koš, te se sada ni kao odrasli ljudi ne mogu nositi s tim osjećajem, ni kod sebe ni kod drugih.

Ako kao roditelji ostajemo nesvjesni svoje potisnute tuge, nećemo ni svojoj djeci dopustiti da je osjete i prožive na ispravan način pa je ni oni neće moći uzemljiti.

Često se događa da djeca ne smiju izraziti ljutnju, a na tjelesnoj razini često takvu energiju tada stiskamo u svoju čeljust i ne oslobađamo je. Umjesto zaustavljanja i kažnjavanja kada pokažu ljutnju, djeca trebaju dobiti mogućnost da je izraze na pravi način bez da ozljede sebe i druge. Tako će naučiti da je u redu osjećati, ali da je pritom uvijek važno biti svjestan posljedica za koje su odgovorni.

Neki u svojim obiteljima nisu smjeli odmarati, na cijeni je bio naporan rad i svakodnevna žrtva. Priznanje i vrijednost dobivali su stavljajući sebe na zadnje mjesto i zanemarujući svoje potrebe. Uvjerenje da vrijedimo samo onda kada nešto neprestano radimo, kada nemamo predah i kada se žrtvujemo, dovodi do destruktivnog obrasca u kojem svoju vrijednosti povezujemo isključivo sa patnjom, a cijelo vrijeme tonemo sve dublje u neravnotežu.

Ovakva uvjerenja ne idu u korak sa lakoćom, kreativnim stvaranjem i prirodnim tokom, što znači da se zapravo cijelo vrijeme udaljavamo od Sebe, ne prihvaćajući svoje stvarne potrebe.

Budući da ispod svakog ponašanja leži neka potreba, ako želimo promijeniti svoje ponašanje, trebamo bolje upoznati sebe i iscijeliti stare rane koje nas tjeraju da se dokažemo drugima, da u drugima nađemo prihvaćenje, odobravanje, divljenje i sigurnost.

Netko će tako cijeli svoj životni vijek i energiju "ostaviti" u nekoj korporaciji, u zamjenu za osjećaj vrijednosti i poštovanja. Netko se nikad neće suprotstaviti roditeljima od straha da ga ne odbace pa će radije živjeti u zlatnom kavezu nego dotaknuti odgovornosti slatke slobode.

Od straha da ne bi ponovno osjetio sram, netko će odabrati nikad se ne iskušati u novim potencijalnim mogućnostima, već se zauvijek zadržati u okvirima lažne sigurnosti.

Obrazac konstantnog kontroliranja također je jedan od načina kojim smo se naučili štititi kroz godine kako ne bi bili povrijeđenih i kako bi se osigurali.

Kao roditelji, ako smo nesvjesni ovih obrazaca prenosimo svojoj djeci ovaj gorki obiteljski miraz i činimo da se i oni sve više odvajaju od Sebe i svoje prirode kako bi ostali zaštićeni od povreda.

Umjesto da djelujemo iz vlastite nemoći i nesigurnosti, važno je da osvijestimo svoje potisnute strahove, tuge, ljutnje, razočaranja kako bi mogli bolje razumijeti dublje potrebe ljudi oko sebe, a i svoje vlastite. Tada bi umjesto kritike i osude, gajili razumijevanje. Kada bi razumijeli otkuda kreće neko ponašanje, mogli bismo na njega reagirati bez međusobnih projekcija.

U svakoj odrasloj osobi čuči skriveno malo dijete koje je nekad davno bilo povrijeđeno ili prestrašeno i nosi to kroz život. Kad bi jedni druge mogli vidjeti tim očima, razumjeli bi ljudske reakcije i živjeli bez osuđivanja.

Iako upravo mi sada živimo u nevjerojatnim vremenima, u kojima smo izloženi teškim okolnostima, vjerujem da generacije prije nas nisu imale toliko dostupnih mogućnosti za rad na sebi i upravo ovo je prilika da napravimo nešto drugačije i da shvatimo da se stvari ne mijenjaju same od sebe, već da je potrebno uložiti određeni napor kako bi živjeli bolje sutra i ostvarili uravnotežen život. Umjesto da žalimo što nismo započeli prije, jednostavno krenimo danas!

Autorica teksta je Kristina Smolić Lerš, više o njezinom radu saznajte ovdje.

Arhiva