Zona
Fotolia 255134620 xs

EMOCIONALNI I RACIONALNI DIO UMA

Racionalni i emocionalni dio uma zajedno supostoje, oni se međusobno nadopunjuju, no to ne znači i da uvijek supostoje u harmoniji. Naučite više.

Racionalni i emocionalni dio uma zajedno supostoje, oni se međusobno nadopunjuju, no to ne znači i da uvijek supostoje u harmoniji. Naime, britanski psiholog John A. Lambie u svojem tekstu Emotion Experience, Rational Action, and Self-Knowledge piše o tome kako se „ponekad smatralo da iskušavati određenu emociju znači i biti svjestan te iste emocije, međutim, takvo je shvaćanje pogrešno i neutemeljeno.“ Kako bi navedena misao bila manje apstraktna, autor za primjer navodi situaciju u kojoj promatra vlastito dijete pri čemu ga percipira kao slatko i neodoljivo, što neupitno upućuje na iskušavanje emocije ljubavi, no promatrač u tom trenutku nije svjestan niti osjećaja (eng. feeling) niti emocije (eng. emotion), već je svjestan samo svojeg neopisivo lijepog djeteta. Iz navedenog je primjera uočljivo kako su emocionalni i racionalni dio uma istodobno povezani, a čini se da djeluju odvojeno jer dok smo s jedne strane većinu vremena sposobni percipirati određenu pojavu (npr. ljepotu prirode) i istovremeno iskušavati neku emociju (npr. zadivljenost), s druge strane, izgleda da se u umu odvija svojevrsna podjela zato što bivamo svjesni pojave, ali ne i emocije.

Je li racionalni dio uma podređen manipulaciji emocionalnog?

Lambie progovara o povezanosti emocionalnog i racionalnog: „emocionalni sustav razvio se s adaptivnim, ali pristranim dizajnom. Za izbor racionalnog djelovanja štetno je naivno slijediti prijedloge emocionalnog sustava (npr. impuls za bijeg iz straha [ponekad to nije nužno]). Umjesto toga, praktična racionalnost zahtijeva da se ishod emocionalnog sustava modulira; ili općenitije, da se kritizira.“ Autor također tvrdi da je za ostvarivanje spomenute kritičnosti prema emociji potrebno postići svijest o emocijama. Iako se danas pridaje velika pozornost emocijama, upravo zbog toga, preporučljivo je u vezi s njima zadržati dozu opreza: „Da bismo mogli racionalno djelovati, moramo poznavati svoje sklonosti i predrasude; inače smo osuđeni na djelovanje u ovisnosti o njima, čak i protiv svojih najboljih interesa.“ Ponašanja koja smo usvojili i na koja smo navikli jer smo ih godinama stvarali, pohranjena su u našim umovima. Ona oblikuju načine na koje razmišljamo i emocionalno reagiramo, pri čemu ono što je naučeno i na što smo navikli ne znači da je to ujedno i racionalno.

Sukob emocionalnog i racionalnog u svakodnevnom životu

Autorica Kris Nelson u svom tekstu Emotions Often Win Over Reason, Feeling-Good Can Matter More than Facts donosi dio istraživanja portugalsko-američkog neuroznanstvenika Antonija Damasija. Intrigantno je, ali ono što je u civilizaciji općeprisutno jest to da „činjenice nisu uvijek glavni i jedini poticaj čovjeku da počne percipirati istinu ili stvarnost. Emocije imaju velik utjecaj na informacije koje svakodnevno prihvaćamo (…) Istina i stvarnost određene životne situacije nisu toliko važne koliko način na koji se osjećamo u vezi s tom situacijom.“ Kao primjer za to mogu poslužiti vijesti jer su to podaci s kojima se svakodnevno susrećemo putem medija. Htjeli mi to ili ne, informacija pronađe put do većine ljudi, čak i do onih koji ne prate zbivanja na portalima, u novinama ili na televiziji. Informacije, pogotovo u današnjem vremenu kada nam je mnogo toga nadohvat ruke jer je od nas udaljeno samo par klikova, vrlo lako pronalaze svoj put do publike upravo zato što su jako nabijene emocijama.

Šokantne vijesti pobuđuju emocionalne reakcije

Takav se učinak često potiče putem tzv. prijelomnih tj. izvanrednih vijesti (eng. breaking news) koje se obično najavljuju velikim fontom u novinama i na portalima ili prekidom regularnog televizijskog programa. Zadaća je takvih vijesti uglavnom pobuditi interes publike izazivajući određene emocije, što nije nužno loše jer ponekad može biti riječ o upozorenjima vezanim uz bilo što što upućuje na neposrednu opasnost ili o destruktivnim društvenim pojavama na koje je racionalno potrebno reagirati. Međutim, ono što može biti problematično u izvanrednim vijestima jest to što su to trenutne vijesti o kojima se publici pruža vrlo malo informacija što je i razumljivo jer su to većinom vijesti o kojima se izvještava u određenom odsječku sadašnjosti i jer ne postoji određen vremenski odmak tj. prostor za detaljniju analizu informacija – ni s izvjestiteljeve ni s primateljeve strane, što može dovesti do toga da vijesti bivaju više ispunjene emocijama nego racionalnim, provjerenim tvrdnjama. Drugim riječima, na taj se način navodno šokantne, ali ne sasvim provjerene informacije mogu primiti zdravo za gotovo. Izvanredne vijesti poslužile su kao primjer debalansa koji se odvija između emocionalnog i racionalnog dijela ljudskog uma, ali i između sadržaja informacije o kojoj se izvještava. Mnogo je istraživača pisalo o toj temi pa tako neuroznanstvenici Gary Bernston i John T. Cacioppo tvrde da su „vijesti okidači emocija, što uzrokuje motiviranu obradu podataka i utječe na proces odlučivanja.“ Drugim riječima, emocionalni dio uma može nadvladati racionalni dio i na taj način manipulirati onime što percipiramo kao istinu. Još jedan primjer toga uključuje osobu koja je uvjerena da je u pravu, kada govori o nekoj temi iako informacije koje pruža nisu relevantne niti provjerljive, samo zato što vjeruje da je to o čemu govori istinito. Emocije i želje na taj način preuzimaju prevlast nad onime što se zbilja događa.

Informacije dolaze u emocionalnom kontekstu

Prema Nelson: „Poenta je u tome da logika i rasuđivanje u stvarnosti ne djeluju često zato što su ljudi više zabrinuti oko svojih vlastitih interesa i ciljeva od kojih bi mogli ili ne bi mogli imati kakve koristi.“ Autorica navodi termin osjećaj teme (eng. feeling of a topic) i opisuje ga kao „osjećaj za ispravno (bilo to zbilja ispravno ili ne), tj. osjećaj za dobro (bilo to dobro ili ne), koji se odnosi na istaknutost (utjecaj, važnost, težinu) informacija, a taj je odnos osoban, subjektivan. Značajnost informacija nalazi se u tome kako se osjećamo u vezi s njima, što želimo učiniti s njima, podudaraju li se naše želje s informacijama, smatramo li da su one važne za nas, cijenimo li ih. Značajnost informacija povezana je i s osjećajem toga u kojoj je mjeri neka informacija za nas vrijedna, važna i određena.

Sukladno navedenome, ako možemo utjecati na nečije osjećaje o nečemu, možemo utjecati i na osobu u smislu da možemo čak i promijeniti način na koji odabire i prihvaća emocije.“ Uopćeno govoreći, čini se kako informacije zapravo ne postoje same po sebi, one uvijek dolaze u nekom kontekstu, a mi ih dodatno interpretiramo smještajući ih u vlastiti kontekst koji uključuje naša vjerovanja, stavove, misli i iskustva povezana s tim informacijama. Nelson kaže da takav način primanja informacija „pokazuje subjektivnu privrženost sebi i osjećaju ugode, nasuprot objektivnoj odvojenosti da prepoznajemo istinu u stvarnosti, koja možda ne vodi do osjećaja ugode. Ljudi su usredotočeni na obmane kojima se postiže osjećaj ugode kojima se održavaju i zadržavaju vlastito, sadašnje stanje, viđenje sebe ili svjetonazor.“

Informacije do nas ne dopiru samo iz medija, susrećemo se s njima u školama, na poslu, kavama s prijateljima, obiteljskom ručku, u prolazu. Htjeli mi to ili ne, izloženi smo informacijama u svakom trenutku i to je prilika da se postavimo prema njima onako kako želimo – koristeći emocionalni i racionalni dio uma oprezno i ravnomjerno.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva