Zona
Fotolia 70570598 xs

EKSPERIMENTIRANJE S TELEPATIJOM

Često možemo čuti zaljubljene parove kako tvrde da mogu komunicirati i bez riječi. Tako si oni međusobno mogu, metaforički rečeno, čitati misli. Iako ponekad mogu krivo iščitati retke, postavlja se pitanje što je s onim ljudima koji nisu zaljubljeni jedno u drugo, a razmjenjuju misli?

Često možemo čuti zaljubljene parove kako tvrde da mogu komunicirati i bez riječi. Tako si oni međusobno mogu, metaforički rečeno, čitati misli. Iako ponekad mogu krivo iščitati retke, postavlja se pitanje što je s onim ljudima koji nisu zaljubljeni jedno u drugo, a razmjenjuju misli? Postoji li telepatija uopće?

Eksperimenti nevjerojatnih otkriča
Među najdorađenijim studijama telepatije svoje mjesto definitivno zauzimaju ganzfeld eksperimenti! Ispitivanje tehnike ganzfeld, koja dolazi od njemačke riječi koja označava cjelovito polje, 1974. godine predvodio je američki parapsiholog Charles Honorton, koji je telepatske sposobnosti odlučio testirati na ljudima u potpuno opuštenom stanju. Budući da je za mnoge drevne istočnjačke religije telepatija sastavni dio duhovnih iskustava, zapadni znanstvenici došli su na ideju da svoje ispitanike odmaknu od vanjskih podražaja i time ih potaknu na opuštenije slušanja telepatskih signala.

Na Koesterovom parapsihološkom odjelu na Sveučilištu u Edinburghu ispitaniku, polegnutom na ugodnom naslonjaču, kroz slušalice su puštali smirujuće zvukove morskih valova, dok su mu oči bile prekrivene posebnim filterima koji propuštaju ružičastu svjetlost. Tijekom 45 minuta ispitanik je trebao pogoditi koju od četiri nasumce uzete slike pošiljatelj pokušava emitirati mislima. Nasumičnim pogađanjem moguće je bilo imati 25% pogodaka, a svaki veći postotak ukazivao bi na postojanje telepatije. Rezultati su pak pokazali da je više od 30% slika pogođeno, što su neki odmah uzeli s rezervom, utvrdiviši da ovo ispitivanje nije dovoljno jak dokaz telepatije, jer metoda ostavlja mogućnost za male prevare. Nije pomoglo ni to što su se studije provodile na premalom broju ispitanika za statistički revolucionarna otkrića, iako se u 80% studija dogodio statistički značajan dokaz, a mnogi ispitanici su pogađali slike u čak 37% slučajeva.

Zbog smanjivanja mogućnosti prevara i drugih propusta, Honorton je od 1985. godine organizirao automatizirane ganzfeld sustave u kojima je kompjuter birao slike između 240 predmeta. Dobro izolirani pošiljatelji potom bi "zamišljeni predmet" slali primateljima koji su pogađali o kojem predmetu se radi u 34% slučajeva. Statistički pomak nije predstavljao baš romantičan prikaz telepatije, ali je ipak bio znak da se nešto neobično zbivalo.

Činjenicu da ni udaljenost nije otežavajuća okolnost za telepatiju želio je dokazati astronaut Edgar D. Mitchell, koji je 1971. godine tijekom svoje misije na Apollo 14, s udaljenosti od 150.000 kilometara četvorici primatelja na Zemlji poslao 200 slijedova od 25 slučajno izabranih brojeva. Pogađanje 40 slijedova bila bi čista slučajnost, no dvoje primatelja pogodilo je čak 51 slijed!

Desetak godina poslije, ruski biofizičar Jurij Kamensky iz Novosibirskog u Sibiru slao je mislima u 3.200 kilometara udaljenu Moskvu glumcu i novinaru Karlu Nikolajevu slike karata. Nikolaj je bio spojen na elektroencefalograf, uređaj koji služi za detekciju električnih impulsa u mozgu, i dobro je pogađao karte, za vrijeme čega su mu se izmjenjivala strujanja u mozgu. Do identičnih promjena dolazilo je i kad bi Kamensky zamišljao da se bori s Nikolajevim, što bi se na uređaju prenosilo u obliku točaka i crta morzeove abecede, ovisno o trajanju zamišljenih borbi. Tako se 45 sekundi borbe iscrtavalo kao crta, dok bi 15 sekundi proizvelo toliki uzorak struje u mozgu, koji bi se na elektroencefalografu očitavao kao točka.

Eksperimenti koje svatko može isprobati
No da ne moramo biti svjetska velesila kako bismo mogli financirati i provesti samostalna istraživanja, dokazuju i neki današnji istraživači ovog fenomena, od kojih je jedan od najpoznatijih biolog dr. Rupert Sheldrake, koji nam je sam opisao svoj način rada:
"Pokusi koje ja provodim vrlo su jednostavni i svatko tko želi ih može ponoviti. Pokus uključuje rad u parovima. Jedna osoba treba staviti povez preko očiju. Ja koristim poveze iz zrakoplova, jer pokrivaju periferni vid. Osoba s povezom, subjekt eksperimenta, udobno se smjesti, a druga osoba sjedne iza nje netremice gledajući u prvu osobu. Između njih može biti i veliki razmak. Druga osoba gleda u vrat osobe s povezom ili gleda okolo i razmišlja o nečemu drugom. To se nasumično ponavlja. Možete koristiti tablice, nasumične generatore brojeva ili možete bacati novčić. Važno je da redoslijed bude nasumičan. Nekim znakom odredite početak eksperimenta. Ja koristim zvučne signale. Kad to čujete, znate da je počeo eksperiment. Osoba s povezom mora pogađati bulji li tko u nju. Obično je za to potrebno pet do deset sekunda. Možete pogoditi ili pogriješiti. Omjer je 50: 50.
U takvim eksperimentima ljudi pogode u 60% slučajeva, što je bolje od omjera. Ako eksperiment provedete nekoliko puta, radi se o slučajnosti, ali ako ga ponovite nekoliko tisuća puta ili nekoliko stotina tisuća puta, kao što smo mi to napravili, to je daleko više od slučajnosti. U takvim slučajevima to postaje stvar statistike. To je događaj koji se ponavlja. Ne pogađaju svi. Nisu svi jednako osjetljivi. Neki su bolji od drugih, ali prosjek je 60 % za sve."

U slijedećoj fazi dr. Sheldrake otkrio nam je pojedinosti o tome u kojim uvjetima i na koji način se ovaj fenomen odvija:
"Najsistematičnije istraživanje proveo je jedan učitelj u Njemačkoj koji je na moj nagovor odlučio provesti eksperimente. Otišao je dalje nego što je to meni uspjelo, jer je kao učitelj mogao dulje boraviti u školi nego ja. Našao je skupinu djece koja su bila osobito osjetljiva i često ih je testirao. Tijekom pokusa davao im je povratne informacije, pa su djeca tako mogla naučiti nešto i poboljšati svoju osjetljivost. Predviđanja neke djece bila su gotovo 90% točna, što je najveći uspjeh u svim eksperimentima."

Bliskost blizanaca

Postoje mnogi slućajevi nevidljive veze između blizanaca, što se pokazalo pogotovo čestim kod jednojajčanih blizanaca. Naime, svi su imali prilike čuti priče blizanaca kad bi jedan osjetio da je drugi u opasnosti, ili osjetio bol u slučajevima dok je drugi lomio udove, no da to sve nije tek pusta priča, dokazuje više rezultata evidentiranih eksperimenata.
Jedan od njih je onaj u kojem su osmogodišnji Richard i Damien Powles 10. siječnja 2003. godine snimani u londonskom televizijskom studiju. Dječaci su bili odvojeni u dvije potpuno izolirane sobe. Richard je slušao naredbe, dok je detektor laži pratio Damienove podražaje. Tako je Richard na zapovijed gurnuo ruku u ledenu vodu i uzdahnuo, dok je u istom trenutku Damienov mjereni dišni sustav pokazao crticu prema kojoj bi se dalo zaključiti da je i on uzdahnuo, iako to nije učinio! Nešto kasnije, Richard je uplašen velikom gumenom zmijom, što se odrazilo i na Damienovom pulsu.
Za mjerenja podsvjesno slanih informacija među blizancima nije potrebno pratiti aktivnosti mozga, što olakšava provođenje eksperimenata, ali i upučuje, bar među njima, na postojanje telepatije, koju oni zaljubljeni parovi s početka priče možda i žele posjedovati, no za koje je upitno koliko je zaista i trebaju.

Arhiva