Zona
Fotolia 227108604 xs

KAKO RAZMIŠLJAMO

Imamo sposobnost razmišljati na različite načine. Jedan je  taj da koristimo kombinaciju dvaju sustava – sustava brzog i sustava sporog razmišljanja. Saznajte više.

Imamo sposobnost razmišljati na različite načine, a jedan je od mogućih načina razmišljanja taj da koristimo kombinaciju dvaju sustava – sustava brzog i sustava sporog razmišljanja. David Kahneman, izraelsko – američki psiholog i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju u svojoj knjizi Misliti, brzo i sporo piše o tome kako funkcionira prosuđivanje i donošenje odluka.

Nazivi Sustav 1 i Sustav 2 u psihologiji su općepoznati i autor objašnjava razlike između tih dvaju sustava: „Sustav 1 radi automatski i brzo, s malo napora ili bez napora i njime se ne može upravljati voljom. Sustav 2 usmjerava pozornost na naporne mentalne aktivnosti, a jedna takva aktivnost je složeno računanje. Operacije Sustava 2 često su povezane sa subjektivnim iskustvom akcije, izborom i koncentracijom.“ Oznake Sustav 1 i Sustav 2 dane su jer su neutralne, a kada je nešto neutralno, to omogućuje da se dugoročno fokusiramo na određenu pojavu.

Kada razmišljamo sporo, a kada brzo?

Većinu vremena u svakodnevici provedemo koristeći se Sustavom 1, vjerujući svojim dojmovima i djelujući zadovoljavajući vlastite želje. Sustav 2 preuzima kormilo kad Sustav 1 zatreba pomoć u određenoj situaciji, a kao primjer toga navedeno je rješavanje složenih matematičkih operacija. Kahneman spominje njemačkog psihologa Eckharda H. Hersa koji je zjenicu opisao sintagmom prozor duše. Ta je usporedba poslužila kao inspiracija za dodatno istraživanje sustavâ razmišljanja. Iz Hersovih je zapažanja autor zaključio da se po stupnju raširenosti zjenice može odrediti stupanj mentalnog napora – što je zjenica šira, mentalni napor je veći. Tako je sa svojim kolegom neuroznanstvenikom, Jacksonom Beattyjem počeo provoditi eksperimente koji su se sastojali od toga da bi ispitanicima dali poseban matematički zadatak, a dok bi ga oni rješavali, istraživači bi im snimali zjenice. Na taj su način mogli u svakom trenutku znati kad se koji ispitanik ozbiljno bavi zadatkom, a kad je odustao od rješavanja istoga. Istraživači bi ponekad pitali svoje ispitanike: „Zašto ste baš sad prestali raditi na zadatku?“ na što bi ispitanici pitali: „Kako znate?“, a istraživači bi odgovorili kako znaju zato što imaju prozor kroz koji gledaju u njihovu dušu.

Opisana metoda ustvari je eksperiment kojim su se nastojali prikazati prijelazi između korištenja Sustava 1 i korištenja Sustava 2. Pokazano je kako je stupanj proširenosti zjenice jako dobar pokazatelj izmjene navedenih stanja. Osim toga, Kahneman i Beatty su na znanstveni način uspjeli dokazati prilično poetičnu tvrdnju – da je zjenica prozor duše – zaključivši da su zjenice „registar koji pokazuje trenutačnu stopu korištenja mentalne energije.“

Intelektualna lijenost i intelektualno naprezanje

Iako je Sustav 2 opisan kao spor, i on „ima svoju mentalnu brzinu. Trošite nešto mentalne energije na slučajne misli koje se pojavljuju, prateći što se događa oko vas. Čak i onda kad vaš um ne radi ništa posebno, postoji malo naprezanje.“ Autor na temelju naizgled jednostavnih matematičkih i logičkih problema ispituje aktivnost ljudskog uma i zaključuje kako je „puno ljudi previše samopouzdano, spremno previše vjerovati svojoj intuiciji. Drže da je napor mišljenja u najmanju ruku barem blago neugodan i izbjegavaju ga kad god je to moguće.“ S druge strane, manji dio ljudi uspio se othrvati odgovoru koji bi im prvi pao na pamet i učinio im se točnim. Prema tome: „One koji izbjegavaju grijeh intelektualne lijenosti moglo bi se nazvati 'angažiranima'. Oni su budniji, intelektualno aktivniji, manje spremni zadovoljiti se površno privlačnim odgovorima i sumnjičaviji prema svojoj intuiciji. Psiholog Keith Stanovich takve ljude naziva racionalnijima“

Način na koji stvaramo asocijacije također se može promatrati u kontekstu Sustava 1 i Sustava 2. Shvaćanje funkcioniranja procesa stvaranja asocijacija mijenjalo se kroz stoljeća. Npr. škotski filozof David Hume smatrao je da „um radi tako da se u njemu pojavljuje slijed ideja koje dolaze jedna nakon druge. U današnjem shvaćanju funkcioniranja asocijativnog pamćenja riječ je o tome da se puno toga događa odjednom. Aktivirana ideja ne priziva samo jednu drugu ideju. Ona pokreće mnoštvo drugih ideja, koje aktiviraju druge ideje. Štoviše, samo nekoliko aktiviranih ideja registrirano je u svijesti: najveći dio asocijativnog mišljenja događa se tiho, skriveno od našeg svjesnog sebe. Zamisao da imamo samo ograničen pristup djelovanju našeg uma teško je prihvatljiva jer je, zapravo, suprotna onome što svakodnevno doživljavamo. Ali, istinita je: o sebi znate puno manje nego što mislite.“ Asocijacije ponekad dolaze nekontrolirano, naizgled nepovezano i istovremeno, a u tom se slučaju može učiniti da je pristup našem umu otvoren i neograničen, no ipak, mi nemamo potpunu moć osvješćivanja i kontroliranja asocijativnih procesa. U tom je smislu naš pristup umu ograničen pa i to može biti jedan od razloga zašto o sebi znamo manje nego što mislimo da znamo.

Ponovljeno iskustvo dovodi do osjećaja istinitosti

Ono što je vrlo važno za raspoznavanje djelovanje sustavâ pomoću kojih razmišljamo jest u kojoj mjeri s lakoćom ili naporom odrađujemo neki zadatak, stoga autor ta stanja naziva kognitivnom lakoćom iako njihov raspon obuhvaća i stupnjeve lakoće i stupnjeve napregnutosti, pa tako „lakoća označava stanje u kojem stvari idu dobro – nema prijetnji, nema većih novosti, nema potrebe za preusmjeravanjem pozornosti ili ulaganjem dodatnih napora. Napregnutost ukazuje na postojanje problema, na nešto što će zahtijevati povećanu mobilizaciju Sustava 2.“ Kahneman upućuje na uzroke kognitivne lakoće, a to su ponovljeno iskustvo, jasan prikaz, pripremljena ideja i dobro raspoloženje, dok kao posljedice iste navodi osjećaj bliskosti, osjećaj istinitosti, dobar osjećaj i osjećaj nenapornosti.

Kao jedan od zanimljivih uzroka kognitivne lakoće istaknuto je ponovljeno iskustvo: Dojam poznatosti stvara Sustav 1, a Sustav 2 se pouzdaje u taj dojam kad procjenjuje je li točan ili netočan.“ Poznato, odnosno ponovljeno iskustvo može dovesti do osjećaja istinitosti: „Pouzdan način na koji možete navesti ljude da povjeruju u nešto pogrešno jest da to često ponavljate. To uspijeva zato što je poznatost često teško razlikovati od istinitosti. Autoritarne ustanove i marketinški stručnjaci to su oduvijek znali. Međutim, psiholozi su otkrili da ne morate ponavljati cijelu izjavu, činjenicu ili ideju da biste je prikazali istinitom (…) Poznatost jednog izraza u izjavi dovoljna je da cijelu izjavu učini poznatom pa time i istinitom.“ Primjeri poznatosti vrlo su zanimljivi i primjenjivi u svakodnevici, npr. ako nam je stalo do toga da nekome prenesemo novo znanje, to ćemo učiniti efikasnije ako se budemo koristili jednostavnijim jezikom, a ne kompleksnim poput primjerice nekih profesora koji se u svojim predavanjima koriste dugim riječima kako bi na učenike ostavili snažan dojam. Čak štoviše, psiholog Danny Oppenheimer „pokazao je da je predavanje poznatih ideja pretencioznim jezikom znak niske inteligencije i slabe vjerodostojnosti.“

Sustav 1 i Sustav 2 funkcioniraju kao posebni konstrukti uma, iako se ne mogu konkretno odrediti njihova sjedišta u ljudskom mozgu. Oni su svojevrsni mehanizmi koji su jednakovrijedni, no ipak svaka osoba privilegira jedan ili drugi sustav razmišljanja. Sustav brzog i sustav sporog razmišljanja koristimo svakodnevno, i ne znajući. Istraživanja ovakvog tipa dotiču se svake vrste ljudskog djelovanja u svakodnevici, a to ih čini korisnima i važnima zato što nam takve informacije omogućuju da sveobuhvatnije razumijemo sebe i svijet u kojemu živimo.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva