Zona
Fotolia 118997373 xs

BITI U PRAVU

Opsesivna potreba da se "bude u pravu" je iracionalna, ali, nažalost, vrlo uobičajena.Kada inzistiramo da smo 'u pravu', zatvaramo svoj um i potencijale. Naučite više.

Vrlo je malo onoga što možemo nazvati činjenicama. Mi smo ljudska bića. Sunce daje svjetlost i toplinu. Kad ispustimo predmet, past će pod djelovanjem gravitacije. To su činjenice. Ili nisu? Nećemo sada ulaziti u to koliko su čak i takve činjenice "nepromjenjive" i "čvrste", koliko je takvih "činjenica" zamijenjeno novima; zadržimo se samo na tome koliko je malo onoga što uopće možemo nazvati činjenicama – sve ostalo su naša uvjerenja. Unatoč tomu, ljudska bića imaju izuzetno snažan poriv da budu u pravu, odnosno da dokažu drugima da su u pravu. Opsesivna potreba da se "bude u pravu" je iracionalna, ali, nažalost, vrlo uobičajena.

Međutim, kada smo "u pravu", ne možemo rasti. Kada smo "u pravu", ne možemo vidjeti područja koja možemo unaprijediti. Kada inzistiramo na tome da smo "u pravu", zatvaramo svoj um, ostajemo zaključani u prošlim iskustvima i vjerovanjima, dižemo sebi prepreke u razumijevanju svijeta i ograničavamo si mogućnost izbora. Tajna istinski snažnih ljudi je odustajanje od toga da budu u pravu.

Promotrimo svoje svakodnevne reakcije na situacije i ljude koji nas okružuju. Naši susjedi su pripadnici druge vjere; strašno griješe jer je jedino naša vjera "ona prava". Supružnik ostavlja stvari na "pogrešnim" mjestima; užasno griješi jer "sve ima svoje mjesto", odnosno – treba biti onako kako smo mi zamislili. Kolega na poslu radi drugačije nego što bismo mi to napravili; naravno da to "nije u redu", čak nas time uspijeva razbjesnjeti. I tako dalje – uvijek i svugdje očekujemo da drugi ljudi dijele naša uvjerenja, naše viđenje stvari, da svijet funkcionira u skladu s našom percepcijom. Ne narušava li upravo takav stav sklad i mir i ne vodi li sukobu i patnji?

Da bismo razbili iluziju da smo "u pravu", dovoljno je proučiti povijest i razvoj znanosti. Istog trena ćemo shvatiti koliko smo pogrešivi. Bezbroj puta su i najblistaviji umovi promijenili svoje mišljenje. Ustvari, to ih je i učinilo tako blistavima, prihvaćanje stavova koji su u prvi mah izgledali potpuno suprotni njihovima. Nisu se bojali prihvaćati nove ideje, griješiti i priznavati pogreške. Veličina ljudskog bića se između ostaloga uvelike očituje upravo u tome: u fleksibilnosti i sposobnosti prihvaćanja.

Ako je inzistiranje na tome da budemo u pravu toliko ograničavajuće, zašto to činimo? Jedan od razloga je neugodnost nesigurnosti. Ljudi se vole osjećati sigurnima; život u nesigurnom svijetu izaziva osjećaj da nam tlo izmiče pod nogama. Nema nikakve stabilnosti, ničega na što bismo se mogli osloniti – osim naših stavova i uvjerenja. Sigurnost je ionako tvorevina kritičkog uma; u svijetu stalnih promjena ona je potpuno iluzorna. Međutim, kada promijenimo svoju percepciju i počnemo doživljavati nesigurnost kao iznenađenje, kao priliku za čuđenje i rast, možemo je prihvatiti.

Sljedeći razlog zašto se čvrsto držimo svojih uvjerenja je strah da ćemo izgubiti identitet ako ih se odreknemo. Naš um gradi naše identitete od uvjerenja. Međutim, ne samo da mi nismo naši stavovi i uvjerenja – mi nismo niti naši umovi. Um je promjenjiva konstrukcija koja nas drži odvojenima od drugih, no kako se identificiramo s njim, čini nam se da bi uništenje bilo kojeg njegovog dijela bilo uništenje nas samih. A mi smo mnogo više od našeg uma. Potreban je dublji i temeljitiji rad na sebi da bismo uvidjeli da smo mi ti koji stvaramo stavove i uvjerenja i koji ih isto tako možemo mijenjati kada to odlučimo. Kada učimo od drugih, ne gubimo identitet već se širimo i razvijamo.

Čest i dubok uzrok poriva da se "bude u pravu", naročito kod ljudi kojima je taj poriv opsesivan, jest niska razina samopoštovanja. Osoba ima potrebu pokazati "superiornost" da bi kompenzirala svoj osjećaj inferiornosti. Boji se da će "ispasti glupa", treba odobravanje od drugih. Kako sama sebe dovoljno ne voli i ne poštuje, nastoji dobiti ljubav i poštovanje od drugih. Sukobi između vlastitog "mišljenja" i mišljenja drugih ljudi postaju samo arena za iskazivanje straha od odbacivanja.

Nažalost, na ovaj način postiže upravo suprotno, povećava jaz između sebe i drugih. Rješenje je otvaranje, a ne zatvaranje uma. Kada izađemo iz kuće, nad nama se otvara beskonačno nebo, a pred nama bogati i raznoliki svijet. Ako ostanemo zatvoreni u kući, činit će nam se da je ta kuća cijeli svijet i da nema ničega izvan nje. Nema među nama nikoga tko ne bi mogao još povećati kvalitetu svog života. Značajan pomak u tom smjeru predstavljaju promišljanja nad vlastitim stavovima i uvjerenjima, nad svakom našom reakcijom na druge ljude, okolnosti i situacije postavljajući pitanja: Zašto mislim da mora biti tako? Što bi bilo da je drugačije? Koja uvjerenja stoje iza ovakvog mog stava? Kako se osjećam kada se trebam odreći nekog svog uvjerenja? Na kojim životnim iskustvima temeljim svoja uvjerenja? Kako su ta iskustva oblikovala uvjerenja? Ako se držim tih uvjerenja, živim li sadašnjost ili prošlost?

Jedan od načina da nadiđemo poriv "biti u pravu" je i taj da učimo, da širimo svoje znanje. Što više znamo, to postajemo svjesniji kako je ogromno naše neznanje, postajemo svjesniji koliko još znanja nismo usvojili. A onda, iznenada, postanemo svjesni da je sve ono što nazivamo "znanjem" ustvari samo "poznavanje", površinsko znanje o onome što se nalazi izvan nas. Postajemo svjesni vlastitih ograničenja jer je istinsko znanje moguće samo iznutra – prodiranjem u suštinu stvari, doživljavanjem jedinstva.

Arhiva