Zona
Bezuvjetno davanje

BEZUVJETNO DAVANJE

Samo ljudi imaju osobinu altruizma, koji su njezini uzročnici i povijest. Ako u prirodi ne postoji ništa slično altruizmu, zašto ga ljudi iskušavaju? U skladu s ovom činjenicom postavlja se pitanje - odakle potječe altruizam? Saznajte više.

Bezuvjetnom davanju su skloni mnogi ljudi. Doniranje za potrebe karitasa, bolesnih i nemoćnih ljudi mnogima nije nepoznato. No, ako se malo bolje pogleda, životinje nemaju naviku bezuvjetnog davanja, osim u slučaju koji uključuje obiteljsku povezanost. Ako u prirodi ne postoji ništa slično altruizmu, zašto ga ljudi iskušavaju? U skladu s ovom činjenicom postavlja se pitanje - odakle potječe altruizam? Ovo pitanje je godinama zaokupljalo maštu mnogih znanstvenika. Znanstvenici su znali da mora postojati neki razlog koji navodi ljude da stavljaju dobrobit drugih ispred vlastite dobrobiti. Za altruizam je odgovoran mozak. Početkom 2007. godine znanstvenici su otkrili da aktivnost određenih regija u mozgu dovodi do potrebe za altruističnim ponašanjem. Znanstvenici na Duke University Medical Centeru istraživali su 45 ispitanika na dva načina. Prvi način je bio taj da su ispitanici igrali kompjutorske igrice, a u drugom načinu su ispitanike stavili u poziciju u kojoj su gledali kako kompjutor igra određenu igricu sam. No, kakve veze imaju kompjutorske igrice s altruizmom? Znanstvenici su za svaku uspješno odigranu igru ispitanike novčano nagrađivali, u oba načina putem kojih se vršilo istraživanje te je taj novac bio namijenjen za dobrotvorne svrhe po izboru ispitanika. Dakle, ispitanici su za cilj imali zaraditi novac za dobrotvorne svrhe. Posebnim instrumentima istraživači su mjerili promjene u razini kisika te su putem toga mjerili aktivnost živčanih stanica. Ono što su otkrili u ovom istraživanju je to da je područje mozga odgovorno za društvene kontakte i odnose s drugim ljudima, te za percipiranje akcija drugih ljudi, bilo aktivnije dok su ispitanici gledali kompjutor kako sam igra određenu igru te su upravo to područje mozga proglasili odgovornim za altruistično ponašanje. No, znanstvenici nisu samo na temelju kompjutorskih igrica došli do ovog zaključka. Naime, oni su nakon istraživanja vezanog uz kompjutorske igrice svakog ispitanika ispitali pitanja vezana uz njegove altruistične sklonosti. Uspoređujući podatke dobivene mjerenjem aktivnosti živčanih stanica te dobivene odgovore na temelju razgovora s ispitanicima, znanstvenici su zaključili da se jača aktivnost u dijelu mozga odgovornom za socijalne kontakte, tj. onom kojeg su proglasili odgovornim za sklonost k altruizmu, poklapa s ispitanicama koji su i inače, dakle u svakodnevnom životu, skloni altruizmu. Što se tiče ispitanika koji nisu skloni altruističnom ponašanju u svakodnevnom životu, oni su imali manje promjene u mozgu tijekom samog istraživanja, za razliku od svojih altruističnih kolega. Dharol Tankersley, istraživač u Huettelovom laboratoriju i jedan od vodećih istraživača u navedenom istraživanju, naglasio je zanimljivu činjenicu da percipiranje akcija drugih ljudi kao bitnima i značajnima otvara mogućnost za altruizam. U neku ruku, znanstvenici su se složili oko činjenice da altruizam potječe iz načina na koji pojedinci percipiraju svijet oko sebe. Osim toga, znanstvenici koji su sudjelovali u istraživanju naglasili su važnost razvijanja navedenog dijela mozga, koji nosi naziv stražnji gornji temporalni korteks, jer upravo njega smatraju odgovornim za asocijalna ponašanja. U krajnjoj liniji, izgleda da je upravo taj centar u mozgu odgovoran za razvijanje potrebe da se pomogne ljudima te da se on razvija još od malih nogu. Ako se djeci odmalena na određene načine stimulira regija u mozgu odgovorna za društvene kontakte i odnose s drugim ljudima, ona imaju puno veću vjerojatnost da će biti sklona altruizmu tijekom života. Na koje načine stimulirati taj dio mozga, znanstvenici još uvijek istražuju. Potreba za davanjem proizlazi iz percepcije drugih. No, što ljude navodi na toliku potrebu za davanjem? Jedan od razloga je spomenut u gore navedenom istraživanju, a to je da znanstvenici smatraju, između ostalog, da je stražnji gornji temporalni korteks odgovoran za kognitivne funkcije, kao što su apstraktne misli i svjesnost sebe, te je kao takav ključan za altruistično ponašanje. Osim ovog, postoji još jedno istraživanje koje se baziralo na promatranju promjena u mozgu vezanih uz altruizam. Ispitanici su u tom istraživanju dobili određenu svotu novca te su imali mogućnost otići s njim ili donirati novac u dobrotvorne svrhe. I u ovom istraživanju znanstvenici su došli do zaključka da je potreba za bezuvjetnim davanjem povezana s mozgom. U slučaju kad bi ispitanici dobili poriv ili da doniraju poklonjeni novac ili da odu s njim, znanstvenici su uočili aktivnost u dijelu mozga koji nosi naziv prednji prefrontalni korteks. Kad bi ispitanici odlučili pokloniti određenu svotu novca u dobrotvorne svrhe, što bi ta svota novca bila veća, to bi aktivnost u tom dijelu mozga bila veća. Za sad, znanstvenici nisu sigurni kakvu ulogu ima navedeni dio mozga te na koji način procesira informacije, te se zbog toga stražnji gornji temporalni korteks i dalje smatra odgovornim za altruistično ponašanje. Scott Huettel, neuroznanstvenik na Duke University Medical Centeru u Durhamu, smatra da neki aspekti altruizma proizlaze iz sustava putem kojeg ljudi percipiraju namjere i ciljeve drugih ljudi. Prema njegovim riječima: "Da bismo bili altruistični, moramo uvidjeti da ljudi kojima pomažemo imaju svoje ciljeve i da će naše akcije dovesti do određenih posljedica za njih." Dr. Huettel je uvjeren da su brojni mehanizmi doprinijeli altruizmu, kako oni u pojedincima tako i oni tijekom evolucije. Borba za opstanak kao evolucijski odgovor Evolucijski gledano, znanstvenici smatraju da su ljudi usvojili altruistično ponašanje kao odgovor na međusobna ponašanja koja su prakticirali u ranim fazama evolucije. Teorija vezana uz evoluciju vodi nas na kraj pleistocena, dakle 12 000 godina unatrag. Budući da altruizam potječe iz tako ranih dana, mora postojati neki razlog zbog kojeg se našim precima isplatilo koristiti ovakvu vrstu ponašanja. Znanstvenici porijeklo altruizma smještaju u vrijeme lovačko-sakupljačkih društava u kojima su se ljudi međusobno borili za opstanak. Naime, koju teoriju su znanstvenici usvojili? Kad bi se netko isticao u obrani svoje grupe, pa makar i po cijenu životu, geni te hrabre i altruistične osobe su se generacijski prenosili dalje. Dakle, u to vrijeme su uvijek postojale osobe koje su dobrobit grupe stavljali ispred vlastite dobrobiti, što je u krajnjoj liniji osnova definicije altruizma. Ipak neki odbacuju ovu teoriju, a jedan od razloga je taj što smatraju da ako osoba koja brani grupu pogine, tada se njeni geni ne mogu prenijeti dalje, te se pitaju gdje je u tom slučaju dugoročno gledano mjesto altruizmu? No, prof. Samuel Bowles s Instituta Santa Fe u New Mexicu izvršio je genetsku analizu suvremenih grupa, kao što su australski Aboridžini i plemenske grupe u Africi. Nakon spomenute analize genetskih varijacija kod ovih plemena, Bowles je rezultate koristio za procjenu genetskih varijacija koje su postojale kod ljudskih predaka u lovačko-sakupljačkim društvima. U daljnjim istraživanjima, Bowles je pronašao grupu predaka koji su iznimno favorizirali altruizam.

Prema Bowlesovom modelu, članovi grupe koji su bili skloni altruističnom ponašanju plaćali su "porez" za svoje ponašanje tako što su ograničavali vlastite reproduktivne mogućnosti na uštrb mogućnosti da dijele hranu i informacije s drugima. Na taj način, altruistični preci stvarali su jaču povezanost s drugim ljudima te su zajedničkim snagama branili svoje pleme ne gledajući na moguće ozljede i rizike kao na nešto fatalno. Dijeljenje hrane i monogamiju Bowles smatra glavnim faktorima koji su dovodili do potrebe za altruizmom. No, potrebno je naglasiti da Bowles nije pronašao gen koji je odgovoran za altruizam, iako smatra da su razvoju altruističnog ponašanja u to vrijeme doprinosili konflikti unutar grupa i plemena.

Arhiva