Zona
Fotolia 36464513 xs

BEZ DOMA

Beskućnik je osoba koja nema dom, ali i svatko tko živi na nekoj lokaciji koja nije bila predviđena za ljudsko stanovanje.I u Hrvatskoj su beskućnici socijalno najisključenija skupina koje se iz godine u godinu uvećava.Saznajte više.

Christopher Garner danas je vlasnik tvrtke Christopher Gardner International Holdings Inc., koja se bavi ulaganjem s uredima u New Yorku, Chicagu i San Franciscu. Prema određenim računicama, Christopher Garner "teži" 65 milijuna dolara. No prije svega dva desetljeća Garnerova je situacija bila potpuno obrnuta. On i njegov sin živjeli su na ulicama San Francisa, spavali u skloništima za beskućnike, prali se u javnim zahodima i jeli u javnim kuhinjama, jer nisu imali novaca za unajmljivanje stana.

Garnerova životna priča dušu je dala za književna i filmska ostvarenja, što je i učinjeno 2006. godine u filmu 'U potrazi za srećom' u kojem je njegov lik glumio Will Smith. Ali za tisuće beskućnika diljem svijeta ne postoji film koji bi ekranizirao njihove životne priče, jer oni nisu s vremenom postali uspješni. Za njih potraga za hranom, odjećom i toplim krevetom jednostavno ne prestaje.

Tko su beskućnici?

Prema definiciji beskućnik je osoba koja nema dom, ali i svatko tko živi na nekoj lokaciji koja nije bila predviđena za ljudsko stanovanje, kao što su primjerice kolodvori. Nemoguće je odrediti točan broj beskućnika u bilo kojoj zemlji u kojoj postoji rastući ili prijelazni broj populacije. Gotovo iz dana u dan broj osoba koje žive u utočištima za beskućnike ili na ulici se mijenja, a ponekad i radikalno jer se beskućnici često sele u potrazi za trajnijim domom. Također, neki beskućnici žive u netradicionalnim mjestima stanovanja, kao što su automobili i na mjestima predviđenim za kampiranje, pa ih je teško sve pobrojati.

Kad agencije pokušavaju odrediti statističke podatke o beskućnicima obično se služe s nekoliko različitih metoda. Mogu tako sagledati broj beskućnika zabilježenih određenog dana ili tijekom određenog tjedna, iako te kalkulacije tek približno prikazuju cjelokupno stanje. Točnijom metodom pokazalo se praćenje broja beskućnika tijekom duljeg razdoblja, primjerice godine dana.

Najtočniji podaci, barem u SAD-u, dobivaju se iz Urbanističkog Instituta i Nacionalnog ispitivanja agencije za pomoć beskućnicima, prema kojima u SAD-u godišnje živi između 2.3 i 3.5 milijuna beskućnika, što iznosi otprilike 1% građana te zemlje. Malo manje od četvrtina te populacije su kronični beskućnici, što znači da su oni stalno iznova ili konstantno bez doma.

Manjine i disproporcija učestalo se javljaju među beskućnicima podjednako u cijelom svijetu. Primjerice, iako zauzimaju samo 12% populacije SAD-a Afroamerikanci čine gotovo polovicu beskućnika u toj zemlji, dok osobe hispanskog podrijetla čine sljedećih 13% beskućnika. Inače, beskućnici većinom naseljavaju velike gradove u kojima je skup smještaj, no niti manji gradovi nisu imuni na njih. U ruralnim područjima čitave obitelji s djecom čine veći dio populacije beskućnika, dok se u velikim gradovima najčešće "sele na ulicu" individualno.

I u Hrvatskoj su beskućnici socijalno najisključenija skupina, iako većina njih ipak je uključena u sustav socijalne skrbi. Prema podacima iz 2005. godine, u Hrvatskoj je bilo pet skloništa u kojima su boravile 154 osobe, a prema istraživanju koje je 2002. godine na uzorku od 400 beskućnika proveo Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, pokazalo se da su njih 87% bili muškarci s prosječnom dobi od 57 godina. Prema istom istraživanju, 23% beskućnika bilo je u radnom odnosu više od 14 godina.

Kako osoba postane beskućnik?

Mnogima je teško zamisliti kako netko jednog dana ima stan i posao, a drugog dana završi na ulici. Brojni beskućnici nekoć su imali sigurne poslove, domove i obitelji, no kad su se u njihove živote na različite načine umiješali socijalni ili ekonomski faktori uslijedile su ubrzane promjene u načinima života.

Dva ključna čimbenika koja uzrokuju beskućništvo su siromaštvo i nedostatak dostupnih kućanstava. 2004. godine 37 milijuna ljudi u SAD-u, tj. 12.7% tamošnje populacije živjelo je u siromaštvu, što znači da su živjeli doslovno preživljavajući od plaće do plaće, bez ikakvih ušteđevina - što uvelike podsjeća na hrvatsku stvarnost. Gubitak posla, pojava bolesti ili neki drugi nemili događaj može brzo uzrokovati dizanje hipoteke, koja se ubrzo ne može isplaćivati. I prije nego li se osoba snađe, može biti istjerana iz svojeg donedavnog doma.

Gubitak posla danas se događa puno češće nego prije nekoliko desteljeća, kad su ljudi često radili u istim tvrtkama do odlaska u mirovinu. Pad proizvodnje, eksternaliziranje poslova u druge zemlje i rast privremenih, honorarnih poslova obilježio je temelje nekoć stabilnog poslovnog tržišta. Danas poslovi ne samo da su puno manje sigurni, nego su i puno slabije plaćeni nego u prošlosti, uzevši u obzir porast inflacije.

Krajem 1960-ih osoba s minimalno plaćenim poslom mogla je uzdržavati tročlanu obitelj, taman iznad linije siromaštva, što danas nije slučaj. U svibnju 2007. godine američki Kongres izglasao je prvo dizanje 'minimalca' nakon desetak godina, s 5.15 na 7.25 dolara po satu. Ako osoba radi 'na minimalcu' 40 sati tjedno, godišnje može zaraditi 15.080 dolara, dok joj je za dosizanje granice siromaštva, ako uzdržava tročlanu obitelj, potrebno minimalno 17.170 dolara. Ta svota pak nije ni približno dovoljna za unajmljivanje minijaturnog stana u nekom od većih američkih gradova, jer ćete primjerice u New Yorku za unajmljivanje jednosobnog stana morati platiti 2.000 dolara mjesečno, odnosno 24,000 godišnje. Prema toj računici, osobi koja neprestano radi godinu dana za minimalnu plaću i dalje će manjkati 9.000 dolara kako bi mogla unajmiti jednosoban stan.

Premda prema nekim procjenama 15% beskućnika radi, oni jednostavno ne zarađuju dovoljno da si priušte stan. Prema federalnoj definiciji dostupnog mjesta stanovanja, unajmljivanje jednosobnog ili dvosobnog stana ne bi smjelo koštati više od 30% osobnog dohotka osobe. S druge strane, u svakoj državi SAD-a plaćanje stanarine košta više od dohotka zarađenog minimalnim primanjima. Američko Ministarstvo za stanovanje i urbanistički razvoj procjenjuje da 5 milijuna američkih kućanstava plaća više od polovice svojih dohodaka za najam stana, ili da žive u okruženjima ispod tipičnih standarda.

Iako američka vlada na tržištu nudi nešto stanova za kućanstva s niskim izvorom prihoda, broj nastambi po pristojnim cijenama s godinama samo pada. Vlada je između 1980. i 2003. godine prepolovila broj stanova koje nudi siromašnijim kućanstvima, dok je istovremeno više od 2 milijuna povoljnih stanova nestalo s tržišta, bilo da se demolirani ili da su adaptirani u skuplje apartmane. Također, milijun soba za iznajmljivanje nestalo je s tržišta jer ih je većina pretvorena u domove za osobe s mentalnim bolestima ili u utočišta za žrtve nasilja. Ljudi tako danas u prosjeku čekaju tri godine da dobiju posebne vaučere za stanovanje, a do tad vrijeme najčešće provedu u skloništima ili na ulici.

Drugi razlozi za beskućništvo

Gotovo dvije trećine beskućnika bori se s problemom ovisništva, ili o alkoholu ili o narkoticima. Pronalazak mjesta stanovanja može biti pogotovo problematičan za osobe koje su aktivni ovisnici, kao i prolazak kroz programe odvikavanja, jer ovisnici koji žive na ulici često ne znaju kome bi se i gdje obratili za pomoć. Tako se pak stvara zatvoreni krug beskućništva i ovisništva izu kojeg je gotovo nemoguće pobjeći.

Procjenjuje se da između 20-25% svih beskućnika boluje od neke vrste mentalnih bolesti. Teško je zadržati posao kad se konstantno susrećete s problemima mentalnog zdravlja, a kao i ovisnici, i mentalni bolesnici imaju problema s pronalaženjem smještaja i odgovarajuće zdravstvene skrbi. Oni često trebaju i posebnu skrb i pomoć pri svakodnevnim aktivnostima, koju ne mogu primiti ni u jednom od brojnih utočišta za beskućnike.

Gotovo polovica žena beskućnica pobjegla je iz nasilnih veza. Kad je 2003. godine ispitano 100 majki beskućnica, četvrtina njih izjavila je da su tijekom prethodne godine trpjele fizičko nasilje. 'Sigurne kuće' žrtvama nasilja pružaju sigurno utočište, među kojima se sve češće nalaze i djeca, koja su bježe od doma zbog izloženosti fizičkom ili seksualnom nasilju. Jedno ispitivanje pokazalo je da je gotovo polovica djece koja su pobjegla od doma pretrpjelo fizičko nasilje, a njih 20% i seksualno nasilje. Mnoga djeca beskućnici žrtve su nasilja na ulici, a mnogi od njih prisiljeni su na prostituciju kako bi zaradili za hranu, sklonište ili odjeću.

Ožiljci oružanog konflikta protežu se daleko iza zone ratovanja. Američka nacionalna koalicija veterana beskućnika procjenjuje da 200.000 veterana svake noći nema mjesto za prespavati. Većinom je riječ o slobodnim muškarcima, od kojih gotovo polovica pati od mentalnih poremećaja ili su ovisnici, a velik broj pati i od PTSP-a. Iako američko Ministarstvo za veterane nudi određene programe, oni mogu omogućiti smještaj tek za 25% veterana beskućnika.

Efekti beskućništva

Život na ulici čini beskućnike ranjivijima i lakšim žrtvama nasilništva. Tijekom posljednjeg desetljeća u SAD-u je bilo više od 600 napada na beskućnike, a napadali su ih s bejzbol palicama, lancima i drugim oružjem, dok su žene često silovane.

Beskućništvo uzrokuje i raspade obitelji. Neka skloništa ne žele primati dječake, a druga djecu. Majke pak često moraju gledati kako im oduzimaju djecu i smještaju ih kod privremenih udomitelja. Djeca strašno trpe kad nemaju dom. Češće od druge djece oboljevaju od upala uha, želučanih tegoba i astme, a i skloniji su depresiji, anksioznim poremećajima i desocijalizaciji, te imaju problema u školi s učenjem i koncentracijom, kao i obavljanjem osnovnih školskih obveza.

Odrasli beskućnici pripadaju rizičnoj skupini u pogledu razvijanja ozbiljnih zdravstvenih tegoba. Izlaganje elementima i nehigijenskim uvjetima mogu uzrokovati ozebline, čireve i ozbiljne infekcije gornjih dišnih putova. Među beskućnicima su također češće pojave ozbiljnih bolesti kao što su HIV/AIDS, dijabetes i tuberkuloza, nego među širom populacijom.

Pomoć beskućnicima

I vlade i privatne organizacije podjednako se trude beskućnicima osigurati smještaj, hranu i pomoć pri traženju zaposlenja. Skloništa za beskućnike nude tako privremeni smještaj za osobe koje nemaju osigurano mjesto noćenja. 2005. godine diljem SAD-a je postojalo gotovo 500.000 kreveta u prenoćištima za hitne slučajeve, od kojih 2/5 prima cijele obitelji, dok su ostala isključivo za žene ili muškarce.

Domovi za beskućnike predstavljaju cijeli niz jedinica - od stambenih zgrada do malih kuća, u kojima je smještaj osiguran obiteljima s vrlo niskim prihodima, starijim osobama i nemoćnima. Osobe koje žive u takvim javnim kućanstvima plaćaju tek onoliko koliko mogu odvojiti, što iznosi ili mali postotak njihovih primanja ili nisku mjesečnu najamninu, a mogu ostati u takvim kućanstvima koliko god dugo požele, dokle god se pridržavaju osnovnih pravila istaknutih u ugovoru o najmu.

Banke hrane postoje od 1960-ih godina i većinom se bave prikupljanjem konzerviranih i trajnijih namirnica od tvrtki i privatnih donatora, koje potom razdjeljuju po centrima za beskućnike diljem zemlje. U sklopu takvih banaka hrane postoje i različite javne kuhinje, dok privatne organizacije i crkve često i same rade svoje otvorene kuhinje u kojima većinom rade volonteri, a koje se opskrbljuju gotovo isključivo uz pomoć privatnih donacija.

Bijeg od beskućništva zahtijeva puno više od kreveta za spavanje i tri obroka dnevno. Naime ti ljudi trebaju poslove koji im mogu omogućiti sigurnu budućnost, pa im i vlada i privatne organizacije nude treniranje i izučavanje za različite poslove uz pomoć kojih bi mogli opet "stati na svoje noge". Danas ih se većinom podučava informatičkim vještinama, a najčešće oglase za takve vrste besplatnih tečajeva mogu naći u sklopu Zavoda za zapošljavanje, što je praksa i u Hrvatskoj.

No svatko može i sam pomoći beskućnicima donirajući im svoje vrijeme, novac, ili tek pokazujući im da vam je stalo. Ljudi tako mogu volontirati u lokalnim skloništima u kojima mogu pomoći pri raspodjeli odjeće i obuće, serviranju hrane, javljanju na telefon ili organiziranjem aktivnosti za djecu. Neke agencije organiziraju i izgradnju kuća za beskućnike, a uvijek su im na tom poslu više nego dobrodošli volonteri.

Doniranjem odjeće, igračaka, knjiga, kućanskih aparata, higijenskih potrepština ili starih računala koje više ne upotrebljavate možete mnogo pomoći lokalnim skloništima, ali i direktno beskućnicima. Ako im ne želite dati novce, itekako im možete pomoći i davanjem toplog obroka, poklon-bonom za neki fast-food restoran, kartama za javni prijevoz ili vrećom plastičnim boca koje mogu odnijeti za reciklažu i u zamjenu za njih dobiti novce.

Beskućnicima možete pomoći i tako što ćete pisati gradonačelniku ili svojim političkim predstavnicama zahtijevajući od njih da poboljšaju politiku prema beskućnicima i založe se da prime bolju pomoć. Također im možete pomoći, izravno zapošljavajući beskućnike, ako ste u takvoj mogućnosti.

No čak i ako niste ni u kakvoj poziciji da beskućnicima možete pružiti izravnu ili neizravnu pomoć, poštujte ih. Sljedeći put kad na ulici ugledate beskućnika nemojte maknuti pogled, jer većina očaja kojeg osjećaju ljudi bez doma ne proizlazi iz činjenice da nemaju stabilan krov nad glavom, već zbog toga što se ljudi oko njih ponašaju kao da ne postoje. David Pirtle, koji je zbog shizofrenije ostao bez posla i postao beskućnik, pri čemu je bio žrtva uličnog nasilja, da bi na kraju, uz odgovarajuću medicinsku skrb, "stao natrag na svoje noge", pa tako danas radi i posjeduje vlastiti dom, izjavio je jednom prilikom: "Ako na uglu ulice svaki dan viđate istog čovjeka saznajte njegovo ime i pričajte s njim. To mu može spasiti život."

Arhiva