Media

SVI ŽIVIMO U PROGRAMIRANOJ REALNOSTI

Kada dovoljan broj ljudi vjeruje da je nešto istinito, to formira konsenzualnu realnost koja tada sama po sebi postaje živa i stvarna. Tako stvorena realnost je energetsko informacijski konstrukt koji ima svoj identitet i samosvjesnost.

Npr. zemljopisne mape su forma konsenzualne realnosti. Slažemo se da su te imaginarne linije koje nazivamo granice stvarne i one su implementirane u realnost poput entiteta koji ima identitet koji ih razlikuje. Ista stvar je s entitetima koji se nazivaju gradovi i države. Svaki od njih ima zaseban karakter koji ih energetski razlikuje od ostalih entiteta. Svaki od tih entiteta stvorio je um konsenzualne realnosti.

Identična je stvar i s entitetom koji nazivamo „vrijeme“. U našoj kulturi vrijeme je određeno gregorijanskim kalendarom, no to je samo operativni kalendarski sustav koji određuje vrijeme kao što su određene i zemljopisne granice i ostali entiteti. U drugim kulturama postoje također kalendarski sustavi koji , drugačije, određuju vrijeme. Vrijeme je također definirano konsenzualnom realnosti. Sve to većina ljudi uzima zdravo za gotovo i ne razumiju da djeluju u fiktivnom svijetu iluzije. On je konstruiran i jedini razlog zašto on funkcionira je taj što se svi slažu s njime. Cijela ta realnost je energetski konstrukt koji se hrani s energijom onih koji se s njom slažu.

Psiholog i istraživač Charles Tart, stvorio je termin „ orijentacija prema konsenzualnoj realnosti“, koja se odnosi na ljudsku, uobičajenu svakodnevnu svjesnost. Usklađenost s konsenzualnim transom omogućuje svakom čovjeku da živi u društvu u kojem svi živimo, ali također nas ograničava na samo jednu realnost i perspektivu. Indukcija kulturalnog kolektivnog konsenzualnog transa je puno jača od bilo kakve svjesne sugestije ili individualne hipnoze. Trenutni materijalistički pogled na realnost dominantan je u svijetu posljednjih 300 godina. Individualno, konsenzualni trans ukorijenjen od rođenja nastavlja se kroz kompletan proces odrastanja. Većina ljudi zarobljena je u transu konsenzualne realnosti. Ipak, postoje pojedinci koji drugačije vide realnost i propitkuju je. Jedan od njih bio je i Sokrat, čije ideje su u to vrijeme smatrane toliko opasne da je bio osuđen na smrt. Njegov student Platon govorio je o pećini u kojoj su ljudi zavezani za svijet sjenki. Mnogi znanstvenici i istraživači koji propitkuju postojeću realnost odmah se stavljaju na crnu listu i sustavno se diskreditiraju.

Ljudi koji propitkuju konsenzualnu realnost također su proganjani i etiketirani kao mentalno i emotivno nestabilne osobe. No, ako netko može percipirati svijet izvan konsenzualne realnosti, tada ta osoba može transformirati svoj život.

Tart koji je istraživao konsenzualni trans i hipnozu primijetio je kako osobe u stanju hipnoze i drugačijeg transa od uobičajenog vide objektivnu realnost izvan konsenzualne realnosti. Ako netko primijeti svoje transeve i počne ih propitkivati njihova percepcija se mijenja i osoba doživljava sebe izvan trenutnog ja konteksta koji je formiran od strane persone (konsenzualni „ja“ konstrukt s kojim je većina ljudi identificirana. Ako netko ima pozitivnu ili negativnu reakciju na implikaciju kvantne fizike, svakako bi trebao obratiti pozornost, jer ta reakcija je posljedica propitkivanja postavki nečije konsenzualne realnosti. Ako izađemo iz transa konsenzualne realnosti, svaki pomak nam omogućuje ulaz u novi trans iz kojeg možemo promatrati konsenzualni trans te osvijestiti da je on nerealan. Ljudski um ima tendenciju uklapanja svijeta u obrasce koji se u njemu nalaze i za koje očekuje da su stvarni. Proces osvještavanja, pomicanja svjesnosti, malo po malo nas dovodi u poziciju gdje nismo ovisni o konsenzualnoj realnosti te nam otvara niz mogućnosti. Svaka individua je jedinstvena zato što ima svoje ideje, svoje želje, svoju volju i moć. Sve to ne pripada nikome drugom (drugim ljudima, državi, religiji, društvu). Svi ti konstrukti napraviti će sve da uvjere osobu da će joj dati moć, no to je laž. Većina ljudi nastoji pripadati nekoj grupi, pod krinkom lažne potrebe za zajedništvom. Ljudi razvijene svjesnosti uvijek ide suprotnim smjerom.

Kada iluzija konsenzualne realnosti dosegne nivo iznad samog slogana, ona ulazi u zonu sustava i preplavljuje ga. Svaki od dijelova sustava ima relaciju s cjelinom. Svaki član sustava je dio koji je povezan s cjelinom. Konsenzus, kao sustav, je poput igre šaha u kojem se stalno i iznova povlače jedni te isti potezi u nebrojeno puno partija. Iz te repeticije, bez propitkivanja dolazi moć konsenzusa.

Društva se razvijaju kroz konsenzus, no ako su razvijena, fokus društva pomaknut je prema razvoju pojedinca i to se podržava. Većina društava u zapadnoj civilizaciji ide suprotnim smjerom, u kojem je sloboda nešto što se umanjuje i oduzima. Grupni konsenzus je kontroliran, a to je baza svake manipulacije i kontrole uma. Na taj način formira se grupna percepcija koja može stvoriti „dokazanu objektivnu realnost“. Grupa je ta koja definira što je to normalno. To „normalno“ je poput poruke koja se prenosi od osobe do osobe, koju svatko bezuvjetno prihvaća. U osnovi, grupni konsenzus je iluzija, bezumnost koja ispunjava prazan prostor. Konsenzualna realnost je kao crtani film, koji ima namjeru postati stvaran. Jedino čovjek koji ima razvijenu svijest može razbiti tu iluziju. Većina slijedi konsenzualnu realnost po inerciji i ne razmišlja svojom glavom. Konsenzualna realnost sklona je manipulaciji. Centri moći to konstantno čine. Oni stvore „problem“ te čekaju da javnost (konsenzus) bude uplašena i tada stvaraju rješenje. Sve to vodi prema sve većoj kontroli. Centri moći konstantno manipuliraju i modeliraju konsenzualnu realnost kako bi uspostavili svoju agendu. Konsenzualna realnost je ono što centri moći žele da svi vjerujemo, mislimo i osjećamo (na žalost, uspijevaju u tome, jer većina ljudi nema svijest o ovome).

Konsenzualna realnost nastala je na bazi dogovora, no to ne znači da je istinita. Ona je iluzija, obmana, koja većinu ljudi navodi da vjeruju da će jednog dana biti uspješni i sretni. Konsenzualna realnost je samo ono za što smo programirani da razumijemo i znamo i što je u većini slučajeva udaljeno od istine i potpuno nelogično i iracionalno. Mišljenje ili pozicija koju je dosegnula grupa u potpunosti je konsenzus. Ono što većina zaključi vrlo često nije ispravno i bazirano na činjenicama, to je samo dogovoreno unutar grupe. No to generira upravo ono što iskušavaju u realnosti. Ovo što svi iskušavamo i čemu svjedočimo ovih dana i mjeseci je eklatantan primjer modeliranja (i to vrlo agresivnog) te stvaranja novog konstrukta konesenzualne realnosti, „novo normalnog“. Svi oni koji su barem malo upućeni u psihologiju mogu primijetiti uporabu svih mehanizama i tehnika programiranja većinskog uma. Do sada, možemo zaključiti, ta rabota im itekako dobro ide.

Jedna od vrlo važnih područja koje svaki čovjek otvoren osobnom razvoju mora razumjeti i naučiti raditi s njime je konsenzualna realnost i tehnike koje omogućuju da ne budete njezin rob. Povežite ovo predavanje s aktualnim događanjima, biti će vam sve puno jasnije.

Tranceframing škola detaljno obrađuje ovo područje i svim studentima daje mogućnost da ju nauče prepoznavati i raditi s njom. Ovo područje nije lagano jer ruši mnoge iluzije koje ste gajili cijeli život o sebi, svijetu i onome što se događa u vašoj realnosti. No, ako želite istinu, onda trebate znati da je proces učenja zapravo proces odučavanja.

Autor članka: Domagoj Matijević, osnivač i učitelj Tranceframing škole