Zona
Fotolia 133560336 xs

ZNAM DA NE ZNAM

Lako je upasti u zamku u kojoj se stvara vjerovanje "ja sve znam". Sokrat, poznati grčki filozof, izjavio je "znam da ništa ne znam". Njegova izjava je temelj zdravorazumskog pristupa u percepciji sebe i svijeta u kojem živimo.

Živimo u svijetu u kojem smo preplavljeni mnoštvom informacija. Danas je njihova dostupnost znatno veća nego u proteklim desetljećima. Zbog toga se vrlo lako može upasti u zamku u kojoj se stvara vjerovanje "ja sve znam". Sokrat, poznati grčki filozof, izjavio je "znam da ništa ne znam". Njegova izjava je temelj zdravorazumskog pristupa u percepciji sebe i svijeta u kojem živimo. Ova izjava je alfa i omega razvijanja realne percepcije i prizemljenja u poimanju života.

Stav "znam da znam" je pokazatelj nesvjesnosti

Nevjerojatna dostupnost informacija stvorila je od ljudi sakupljače informacija. U tome naravno nema ništa loše, ali problem je u tome što velik broj ljudi na temelju prikupljenih informacija misli da zna. Većina misli da ako čitaju gomilu informacija iz nekog područja da znaju sve o tome. Te informacije su kao misli koje plutaju po svijesti o kojima se može jako lijepo razgovarati i debatirati. Međutim, ukoliko su te informacije isključivo na razini mentala, bez energetskog i praktičnog iskustva u vlastitom životu, tada se može upasti u iznimno veliku zabludu.

Ovo se posebno odnosi na segment osobnog razvoja. Dostupnost informacija iz ovog područja je ogromna. Ljudi mogu biti načitani iz ovog područja, što je sasvim u redu, ali stvar je u nečemu drugom. Stvar je u tome što te informacije mogu djelovati kao mentalna stabilizacija tj. mentalno objašnjenje za ono što nam se u životu događa, a kao najbitinije mogu stvoriti stav "ja sve znam o tome" što može rezultirati vjerovanjem da ne moramo učiti o sebi i životu, jer sve već znamo. Međutim, primjena informacija iz ovog područja (ukoliko su one kvalitetne, zdravorazumske i bez apstrakcija) dovodi do jedne sasvim druge razine – dovodi do znanja i praktične primjene tog znanja u vlastitom životu, što s vremenom razvija svijest "znam da ne znam" ili još bolje "znam da ništa ne znam".

Možda se neki od vas pitaju zašto? Zamislite svoj život i realnost u kojoj živite kao iznimno visoku zgradu. Zamislite da se trenutno nalazite u prizemlju te zgrade te da uopće nemate svijest o njezinoj visini. Prizemlje te zgrade predstavlja vaš trenutni život i sve što u njemu postoji , kao i količinu znanja koju imate o sebi i životu. Ako s prikupljenim informacijama (koje nisu znanje, već informacije), stvorite vjerovanje da sve znate, da ste to već negdje čuli ili pročitali te da nemate interesa to dublje istražiti, vaša svijest o visini zgrade i ostalim katovima ostaje zauvijek izbrisana te dokle god ste živi percipirati ćete sebe i život isključivo kroz ono što možete vidjeti i iskusiti iz prizemlja te zgrade. Ako je tako, postavlja se pitanje percipirate li sebe i život u potpunosti? Odgovor je naravno ne. Što imamo više znanja te što ga više primjenjujemo, naša svijest se proširuje i polako počinjemo percipirati da osim prizemlja u toj zgradi postoji i nešto drugo, postoji prvi kat. Ali ako smo svoju svijest uspijeli pomaknuti s prizemlja na prvi kat, tada smo istovremeno svjesni da prvi kat nije kraj što u nama budi stanje svijesti "znam da ništa ne znam" – jer koliko zapravo katova ima ta zgrada?

Ako vjerujemo da sve znamo, tada smo ulovljeni u klopku nesvjesnosti te sami sebi stvaramo savršeni, životni zatvor kojeg možemo do savršenstva urediti, ali on nas neće niti milimetar pomaknuti u razvoju naše svjesnosti te percipiranja stvari onakve kakve doista jesu.

Iluzija realnosti

Ako vjerujemo da sve znamo, tada živimo u iluziji. U tom slučaju naš um ima točno određene parametre putem kojih percipiramo sebe, druge ljude, svijet i život. Ti parametri postaju za nas jedina istina, koju uopće ne propitkujemo. Primjerice, ako je neka osoba sretna i zadovoljna, a parametri u našem umu govore da je to nemoguće, kako je onda ta osoba u takvom stanju svijesti? Je li taj parametar u našem umu onda točan? Postoji jedna zakonitost koja kaže – ako jedna osoba može nešto ostvariti, može svatko. Pitanje je samo koliko će se netko potruditi te koliko je nečiji um otvoren da prihvati ovu zakonitost. Kad mislimo da sve znamo, tada negiramo i ignoriramo znanje te naše učenje prestaje. Jednom kad prestanemo učiti, zapravo počinjemo umirati, jer naš um postaje ograničen programima koji se u njemu nalaze.

Imati svijest "znam da znam" znači da imamo savršenu percepciju i da smo spoznali prirodu života u srž, svu njegovu dubinu, širinu, zakonitosti, itd. Prema definiciji, riječ "savršeno" znači da je nešto u potpunosti dovršeno, bez greške i u potpunosti točno. Drugim riječima, ići prema savršenstvu, znači ići prema kraju, ali tko ili što određuje kraj?

Težnja ka normalnosti

Ne postoje savršeni ljudi, to je iluzija, jednako kao što je iluzorna percpecija "znam da znam". Činjenica je da ne živimo u svijetu Supermana i Wonder Womana. Iz tog razloga, ono što bi bi bilo dobro je to da težimo tome da budemo normalni, da imamo objektivnu, realnu percepciju te da znamo upravljati sa sobom i svojim životom.

Kad kažem da težimo prema tome da budemo normalni, pritom mislim da je naš um prepun filtera koji blokiraju realnu percepciju nas samih i svijeta u kojem živimo te je zbog tih filtera sklon stvoriti vjerovanje "znam da znam". Zašto? Jer je tako puno lakše, to je linija manjeg otpora. Ako imamo taj stav, ne moramo se konfrontirati s niti jednom laži o sebi i svijetu u kojem živimo. Normalnost se pojavljuje s percepcijom i suočavanjem s istinom o sebi i svijetu u kojem živimo, što postepeno gradi objektivnu, realnu percpciju.

Znam da ne znam jako dobro dočarava pitanje - koliko je duboka zečja rupa? Jedini odgovor na ovo pitanje, koje predstavlja metaforu za ulazak u nepoznato i put do prave prirode realnosti, možemo dobiti tako da skočimo u nju i otkrijemo sami, drugim riječima da istražimo svoj um.

Autorica teksta je Darija Adžaga, stručnjakinja za upravljanje ljudskim potencijalima i osobni razvoj, više o njezinom radu saznajte ovdje.

Arhiva