FunkyMEM portal za bitne stvari

Da li vam se ikada čini da vrijeme mijenja brzinu, odnosno da kad radite, čekate da dođete na red na šalteru u banci, ili ste kod liječnika, vrijeme nikako da prođe. Pogledate na sat, zakleli biste se da čekate barem pola sata, kad shvatite da je prošlo tek 10 minuta. Ili pak obrnuto, u društvu ste prijatelja, zabavljate se, pogledate na sat i bez da ste bili svjesni, vrijeme vam je doslovce proletjelo i pitate se gdje su vam nestali ti sati koje kao da niste ni osjetili da su prošli pored vas. Naime, taj fenomen zanima i znanstvenike koji već duže vrijeme pokušavaju znanstveno objasniti zašto se to događa i mijenja li vrijeme možda brzinu, te je li to dokaz da možemo putovati kroz vrijeme i kako?

Relativno ili apsolutno vrijeme

Mnogi poznati znanstvenici danas i kroz povijest razlikovali su apsolutno i relativno vrijeme. "Apsolutno vrijeme prolazi uvijek isto i ostaje u svojoj prirodi bez ikakve veze sa vanjskim predmetom", smatrao je Sir Isaac Newton još davne 1687. godine. Prema većini znanstvenika jedino je brzina svjetlosti konstantna, budući da se ništa ne kreće brže od fotona, dok je sve što se kreće sporije od toga, zapravo relativno.

Još od poznatog fizičara Alberta Einsteina koji je smatrao da velike mase svojom velikom gravitacijom iskrivljuju vrijeme te tako mijenjaju i vrijeme i prostor, mnogi znanstvenici razmišljaju kako bi bilo moguće kontrolirati, odnosno izmijeniti vrijeme te na taj način omogućiti i putovanje kroz vrijeme, koje zasad, barem u teoriji, smatraju mogućim.

Paradoks blizanca

Kada je Albert Einstein početkom 20. stoljeća predstavio svoju teoriju relativnosti, on je krenuo od pretpostavke da su vrijeme i prostor zapravo spojeni te da tvore jednu cjelinu. Budući da je brzina svjetlosti konstantna, vrijeme koje ljudi mjere, u usporedbi s njom, je zapravo relativno. Einstein je također smatrao da je vrijeme ovisno o materiji i energiji te je zbog toga relativno. Smatrao je da će ljudi vrijeme doživjeti drugačije na drugačijim točkama. Vrijeme će tako teći sporije u blizini masivnih objekata, jer masa utječe na vrijeme.

Ta je Einsteinova pretpostavka zapravo i dokazana. 1962. postavljena su dva atomska sata, jedan na dno, a drugi na vrh vodotornja. Sat na dnu vodotornja, odnosno bliže centru Zemlje išao je nešto sporije od onog drugog. Einstein je tu pojavu nazvao vremenska diletacija. Isti fenomen proučavao je 1911. godine i francuski fizičar Paul Langevin kroz tzv. paradoks blizanaca. Krenuo je od pretpostavke da kad bi jedan brat blizanac živio u podnožju planine, a drugi na njezinom vrhu, ovaj prvi koji je zapravo bliže središtu Zemlje, ostario bi sporije, mada bi razlika bila neznatna. No, ako se pak dva brata blizanca razdvoje tako da jedan ode u svemirskom brodu na neko vrijeme putujući brzinom svjetlosti, a drugi ostane na Zemlji, razlika bi bila znatno veća. Po njegovom povratku bilo bi očito da je brat blizanac koji se vratio iz svemira, vidno manje ostario, nego onaj koji ga je čekao na Zemlji.

Takvu tezu Einstein objašnjava na način da svemirski brod koji se kreće skoro brzinom svjetlosti prolazi jednostavno kroz manje vremena. Iako nitko nije otišao tako daleko da eksperiment provede i u zbilji, on je dokazan u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad je jedan atomski sat poslan u orbitu, dok je drugi ostavljen na Zemlji. Dva međusobno sinkronizirana atomska sata zaista su pokazala mjerivu razliku u proteklom vremenu te je onaj koji je u zrakoplovu okružio svijet uštedio na vremenu. Moglo bi se reći da je sat koji je 'letio', otputovao u budućnost, iako neznatno malo.

Drugi pak znanstvenici pokušavaju pronaći načina da prevare vrijeme proučavajući myone, malene elementarne čestice koje, iako 'žive' tek 2,2 x 10-6 sekundi, uspijevaju prevaliti put od granice naše atmosfere sve do Zemljine površine, jer se zbog njihove brzine prostor iskrivljuje prema njima. Teoretičari trenutačno rade na tome da također iskrive prostor bez postizanja velikih brzina što je sa svemirskim brodovima nemoguće. Warp - umjetno stvoreno energetsko polje, može prostor između starta i cilja toliko savinuti da bi svemirski brod morao proletjeti samo kroz gotovo nebitni dio puta, no kako se takvo energetsko polje može kontrolirati zasad još ne znaju ni znanstvenici.

Problemi koje bi putovanje kroz vrijeme donijelo

Iako svi ovi eksperimenti koji dokazuju mogućnosti manipuliranja vremenom, dokazuju i mogućnost samog putovanja kroz vrijeme, iako ono još nije moguće, uvelike se polemizira o problemima, odnosno paradoksima, koje bi ono moglo prouzročiti. Prvi logični paradoks koji se javlja jest da ako otputujete kroz vrijeme u 19. stoljeće, a rođeni ste u 20. stoljeću, sama ideja da postojite u stoljeću u kojem još niste rođeni stvara paradoks. Drugi nešto ozbiljniji paradoks koji se javlja jest da što ako pretpostavimo da na svojem putovanju kroz vrijeme ubijete nekog svojeg pretka, što bi značilo da ste sami sebi uskratili rođenje, a ako nećete ni biti rođeni kako ste se uopće uspjeli vratiti kroz vrijeme i ubiti si pretka koji vam to zapravo i nije, budući da ste ga ubili prije nego što je uspio stvoriti potomke. Sama ta ideja vuče za sobom niz paradoksa.

Neki smatraju da sam taj povratak kroz vrijeme u prošlost za sobom vuče ideju o paralelnim svemirima. Odnosno tvrde da putovanje kroz vrijeme neće promijeniti budućnost odnosno sadašnjost, već će niz promjena koje prisutnost putnika kroz vrijeme pokrene, uzrokovati pojavu drugog paralelnog svemira, što bi značilo da ubivši svog pretka nismo spriječili vlastito postojanje, jer je on još uvijek živ u našem svemiru, dok smo ga ubili i promijenilo sadašnjost u paralelnom svemiru.

Britanski fizičar Stephen Hawking je došao na ideju da cijeli univerzum promatra kao da se radi o jednoj kvantnoj čestici. To pak znači da valna funkcija univerzuma opisuje sva moguća stanja univerzuma-čestice. Drugim riječima, početna točka Hawkingove teorije jest beskonačni skup paralelnih univerzuma ili ono što neki teoretičari nazivaju multiverzum. Prema toj bi teoriji u svemiru postojao ogroman broj paralelnih svemira, od kojih bi naš bio sam jedan u nizu, i to ne nužno onaj 'pravi, neiskrivljeni'. Paralelni svemiri su međusobno povezani crvotočinama pomoću kojih je moguće putovati iz jednog u drugi, a Hawking ih zamišlja kao mnoštvo mjehura od sapunice, dok su mjesta na kojima se dodiruju crvotočine.

Hawking također napominje da je putovanje kroz vrijeme moguće samo u onim svemirima koji su 'spojeni' jedan sa drugim na pravi način, tj. ukoliko mi, odnosno naš svemir, još nismo spojeni na pravi način zato kod nas putovanje kroz vrijeme još nije moguće, odnosno ako je putovanje kroz vrijeme moguće tek u spojenim svemirima, moguće je tek od onog trenutka u kojem se pravilno spoje, što objašnjava zašto nas još ne posjećuju turisti iz budućnosti.

No, drugi koji smatraju da je putovanje kroz vrijeme izvedivo na neki drugi način, tvrde da ako će putovanje kroz vrijeme ikad biti moguće, prema samoj logici stvari, ono postoji već i danas, budući da ako će ikad biti moguće, ono bi trebalo biti vidljivo već danas, odnosno u prošlosti, ovisno o tome kada nas je putnik iz budućnosti posjetio, o čemu svjedoči i Titor, navodni nedavni posjetitelj iz budućnosti. No, dokle nam u ovo moderno doba, u kojem se tehnologija iznimno brzo razvija, i putovanje kroz vrijeme ne postane svakodnevica možete se tješiti činjenicom da možete i samim letom zrakoplovom, te boravkom na planini iako neznatno, ali ipak očito mjerivo, barem malo "prevariti" vrijeme.