Zona
Fotolia 235140054 xs

UNUTARNJA INTELIGENCIJA TIJELA

Zahvaljujući sve većoj količini novih istraživanja, saznajemo kako mozak možda ipak nije, tj. ne mora nužno biti, centar svijesti. Naučite više.

Američki razvojni biolog, Bruce H. Lipton 2005. godine napisao je knjigu Biologija vjerovanja u kojoj donosi svoje viđenje biologije čovjeka. Ideja njegova rada počiva na povezanosti uma i tijela, čak štoviše, autor vjeruje u nadmoć uma nad tijelom: „Naučiti kako upregnuti vaš um da promiče rast tajna je života i zato sam ovu knjigu nazvao Biologija vjerovanja. Naravno, tajna života uopće nije tajna.“ U navedenom djelu B. H. Lipton donosi nekonvencionalan pogled na bolesti i strahove. S obzirom na to da je biolog, želio je u svojim radovima ukazati na povezanost uma i tijela, međutim, nailazio je na otpor svojih kolega: „Bioznanstvenici su konvencionalni njutnovski znanstvenici – ako nije materija... ne računa se. 'Um' je nelokalna energija i stoga za materijalističku biologiju nije relevantna. Nažalost, ta percepcija je 'vjerovanje' koje se u kvantno-mehaničkom svijetu pokazalo očigledno pogrešnim!“ S obzirom na to da je B. H. Lipton biolog, njegov stav razlikovao se od njegovih kolega zato što je 80-ih počeo proučavati kvantnu fiziku te je uvidio njenu važnost i utjecaj koji ima na živa bića.

Um se proteže cijelim tijelom

Pojmovi um i mozak često se poistovjećuju jedan s drugim, tretiraju se kao istoznačnice. Razlog tome vjerojatno je uvriježena literatura čiji su autori vjerovali da je svijest smještena u mozgu zato što se u njemu događa interakcija raznovrsnih signala koji se odašilju iz njega u cijelo tijelo i obrnuto. Međutim, zahvaljujući sve većoj količini novih istraživanja, saznajemo kako mozak možda ipak nije, tj. ne mora nužno biti, centar svijesti. B. H. Lipton u svom djelu donosi rezultat istraživanja američke neuroznanstvenice Candace Pert koja je 1980-ih godina svojim radom doprinijela medicini uma i tijela: „U knjizi Molekule emocija (Molecules of Emotion) Pert je opisala kako ju je njezino proučavanje receptora za procesiranje informacija na membranama stanica živčanog sustava dovelo do otkrića da su isti 'neuralni' receptori prisutni u većini, ako ne i svim tjelesnim stanicama. Njezini elegantni pokusi ustanovili su da 'um' nije fokusiran u glavi, nego da je preko signalnih molekula raspodijeljen čitavim tijelom.“ C. Pert u svojoj knjizi piše i o tome kako su emocije poveznica uma i tijela.

Liječenje lažnim lijekovima tj. unutarnjim resursima

Napravljeni su brojni eksperimenti u sklopu kojih su liječnici pacijentima davali placebo. „Placebom se“, prema Medicinskom priručniku za pacijente, „nazivaju tvari koje se propisuju kao lijekovi, ali nemaju aktivnih sastojaka. Pravi placebo treba izgledati isto kao i pravi lijek, ali se sastoji od inertnih tvari, poput škroba ili šećera. Placebo pripravci se rabe u kliničkim istraživanjima radi usporedbe s aktivnim lijekovima. Osim toga, placebo se može propisati u strogo određenim situacijama da bi smanjio tegobe, ako liječnik smatra da u tom slučaju ne bi bio opravdan lijek s aktivnom komponentom.“ Korištenje placebo preparata dovodi u pitanje neovisnost fizičkog tijela i nameće pretpostavku da postoji neka inteligencija koja može zavarati fizičko tijelo.

Američki neuroznanstvenik Joe Dispenza u svojoj knjizi Placebo ste Vi opisuje način na koji se pojam placebo popularizirao. Naime, američki kirurg Henry Beecher služio je u Drugom svjetskom ratu i u jednom je trenutku pred kraj rata u bolnicama nestalo morfija. Za vrijeme nestašice, vidio je kako medicinska sestra teško ranjenom vojniku ubrizgala fiziološku otopinu umjesto morfija i takav njen čin ga je zaprepastio još više nakon što je shvatio da se vojnik nakon toga smirio. Kirurg je vršio operacije na taj način jer je zbog nestašice morfija bio primoran i to je dobro funkcioniralo, pacijenti nisu trpili veliku bol. Nakon što se vratio iz rata, Beecher je nastavio istraživati placebo efekt.

B. H. Lipton također je uvidio važnost placebo efekta i smatra da se tom fenomenu treba posvetiti posebna pažnja: „Placebo učinak bi trebao biti važna tema na Medicinskom fakultetu. Smatram da bi medicinsko obrazovanje liječnike trebalo osposobljavati da prepoznaju moć naših unutarnjih resursa. Liječnici ne bi smjeli odbacivati moć uma kao nešto inferiorno moći kemikalija ili skalpela. Trebaju napustiti svoje uvjerenje da su tijelo i njegovi dijelovi zapravo glupi i da za očuvanje zdravlja nužno trebamo vanjsku intervenciju.“ Zanimljivo je da rezultati novijih istraživanja placebo efekta pokazuju kako pacijenti već unaprijed znaju da ne primaju pravi lijek, no placebo im bez obzira na to pomogne u izlječenju.

Um stvara i prije našeg rođenja

B. H. Lipton seu Biologiji vjerovanja osvrće na istraživanja čiji rezultati pokazuju kako je uloga roditelja važna i mjesecima prije začeća djeteta: „Istraživanja otkrivaju da roditelji u mjesecima prije začeća djeluju kao genetički inženjeri svoje djece. U posljednjim fazama sazrijevanja jajne stanice i spermija, proces zvan 'genomski upis' prilagođava aktivnost određenih skupina gena koje će oblikovati karakter djeteta koje tek treba biti začeto. Istraživanja pokazuju da ono što se događa u životima roditelja za vrijeme procesa genomskog upisa ima snažan utjecaj na um i tijelo njihovog djeteta – zastrašujuća pomisao, imamo li u vidu u kojoj je mjeri većina ljudi nespremna na djecu.“ Iako većina ljudi nije navikla na ovakvo poimanje roditeljstva, navedeni pogled na ulogu roditelja zapravo je posve intuitivan i logično je da djeca nasljeđuju informacije zapisane u stanicama njihovih roditelja. Te informacije možda dolaze u obliku načina razmišljanja, ponašanja, životnog stila. Osobnosti djece u obitelji mogu se razlikovati, a uzrok tome može biti različit skup situacija u kojemu su se nalazili roditelji prije začeća djece.

Autor spominje tzv. roditeljsko programiranje: „Važnost roditeljskog programiranja podriva zamisao da su naše osobine, kako pozitivne tako i negativne, u potpunosti određene našim genima. Kao što smo vidjeli, gene oblikuju, usmjeravaju i kroje iskustva učenja iz okoliša. Svi smo bili navedeni na vjerovanje da su umjetnička, fizička ili intelektualna snaga osobine koje se jednostavno prenose našim genima. Međutim, koliko god da su naši geni možda 'dobri', ukoliko su iskustva pojedinca tijekom odrastanja puna zlostavljanja, zanemarivanja ili pogrešnih percepcija, ispunjenje potencijala tih gena bit će sabotirano.“ Ovu zakonitost moguće je, osim na čovjeka, primijeniti i na biljke i životinje. Npr. biljka može proklijati iz sjemenke koja ima jako dobre predispozicije za daljnji život biljke, no što ako joj se ne pruži dovoljno svjetlosti i vlage?

U prethodno citiranom dijelu istaknuto je kako se važnost vanjskih utjecaja ne bi trebala podcjenjivati. U bilo kojem vremenu bilo je različitih pogodnosti za razvoj svjesnog roditeljstva. Ipak, danas su znanja mnogo dostupnija no što su bila nekad i potrebno je osvijestiti konstruktivan utjecaj koji možemo ostvariti na druge, a prvenstveno na same sebe. Istinsko osvještavanje nije mistično, ono jednostavno započinje preuzimanjem odgovornosti za vlastite postupke i odabire.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva