Zona
Suicid

SUICIDALNI RIZICI

Zbog čega neki ljudi odluče dignuti ruku na sebe? Tko ima predispozicije za suicidalno ponašanje?

Sui caedere

Suicid je 10. među vodećim uzrocima smrti u svijetu, a Republika Hrvatska, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, spada među 15 vodećih zemalja. Točnije 13. mjesto Hrvatska je zauzela po broju samoubojstava muškaraca, a po broju žena je na 10. mjestu. Iako se po ovim podacima, ali i sudeći po ženskoj prirodi, čini da su žene sklonije samoubojstvu, samo djelomična je istina. Naime, one pokušavaju tri puta češće počiniti samoubojstvo, ali ga muškarci izvršavaju četiri puta češće nego žene. Žene kao da uvijek nešto spriječi ili možda, kao mačke, imaju 9 života.

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava kako se svake godine ubije više ljudi nego što ih umre zbog svih ratova i ubojstava zajedno. Procjene pokazuju kako svake godine između 20 i 60 milijuna ljudi pokuša izvršiti suicid, a u svom naumu uspije njih milijun. Po tome ispada da se u svijetu svakih 40 sekundi dogodi samoubojstvo. Iako hrvatske statistike za prošlu godinu još nisu gotove, dovoljan je pregled od 1992. godine kada je "samo" 563 osobe počinilo suicid do 2006. kada si je 753 osobe oduzelo život. Čini se da nema zamjetne razlike no brojka koja ukazuje na pokušaje ubojstva do 1992.- 1996. identična je i broju počinjenih suicida, dok u posljednjih 5 godina prema tim statistikama ispada da tek svaki drugi pokušaj ubojstva stvarno bude izvršen, te je zbroj pokušanih i učinjenih suicida u 2006. godine zapravo zabrinjavajućih 1356 osoba.
  

Sezonska samoubojstva

Najviše samoubojstava učini se na proljeće, u mjesecima koja nam uskoro slijede: travnju, svibnju i lipnju. Nekima možda i nema smisla jer su poznatije sezonske depresije u zimsko vrijeme, od koje pati svaki deseti stanovnik srednje Europe, a  neka završavaju i samoubojstvom. Inače je suicid teško razumjeti i prihvatiti kao rješenje, no ipak nekima je u to tmurno, zimsko vrijeme suicid i objašnjiv. Naime, još prije koju godinu zagrebački su eksperti u medicini i iz hidrometeorološkog zavoda proveli studiju čiji su rezultati pokazali da broj akutnih psihoza i pokušaja samoubojstava raste tipično kroz sva godišnja doba dan-dva prije prolaza, kao i dan-dva iza prolaza hladne fronte, no signifikantne korelacije su dobivene tek s trajanjem i velikom količinom naoblake. A da bi došlo do porasta patoloških manifestacija i suicida, oblačno vrijeme mora potrajati barem tri dana, dok se šanse za povećan broj pokušaja suicida i akutnih psihoza povećavaju što oblačno razdoblje duže traje.

Kako onda objasniti toliko ubojstava u sunčano vrijeme kada se i priroda ponovno budi? Jednu teoriju da je proljeće vrijeme neispunjenih obećanja, ponudio je Howard Gabenneschis. Odnosno, da je na neke depresivne i suicidalne osobe utjecaj proljeća negativan jer su ga, kao većina, zamislile kao novi početak nečega. U toj zamisli drugi uspijevaju, a one same, kada i dođe svibanj, lipanj, nisu nikakvu promjenu u svom životu doživjele. Dakle, događa se lom paradigme i takva osoba tone sve dublje i dublje u beznađe, te joj je jedini izlaz oduzeti si život.

Drugi mogući razlog zašto se ljudi najčešće ubijaju u proljeće dao je Norm Dinges. On smatra da proljeće suicidalnoj osobi zapravo da dovoljno energije da počini samoubojstvo, jer tijekom zimskog i mračnog razdoblja ljudi samo misle kako se zagrijati, najesti i prevesti se u svom autu.

Ne samo da se u proljeće najčešće ubijaju, nego i oni koji su rođeni na proljeće imaju veće predispozicije za samoubojstvo. Već su ranija istraživanja pokazala da mjesec rođenja može utjecati na rizik obolijevanja od nekih oblika raka, bolesti srca, shizofrenije, Alzheimerove bolesti, epilepsije i narkolepsije, a sad su britanski istraživači objavili rezultate studije u kojoj je analizirano gotovo 30 000 slučajeva suicida.

Pokazalo se da osobe rođene u travnju, svibnju ili lipnju imaju u odnosu na osobe rođene u jesenskim mjesecima za 17% veće izglede da će se ubiti i da je rizik veći za žene. Objašnjenje za to im je u većoj učestalosti alkoholizma, depresije i poremećaja raspoloženja kod osoba rođenih u proljeće a to pak povezuju sa sezonskim utjecajima poput povećanih izgleda za infekcije ili promjenama temperatura kojima su trudnice izložene zimi.


Zablude o samoubojstvima

Neki misle da i kada je riječ o suicidu vrijedi izreka "pas koji laje ne grize", ali nije točno. Osobe koje pokušaju, ili počine samoubojstvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti. I ne treba se plašiti da razgovaranje o tome potiče sam čin. Upravo suprotno, razgovor o samoubojstvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli. Kada takve riječi potječu od mladih osoba, okolina ne bi trebala to shvaćati kao privlačenje pozornosti i kao impulzivnu reakciju, jer za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubojstva. Isto tako samoubojstva se ne događaju iznenada i bez najave; suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati. Možda je mnogima nerazumljivo, ali nisu sve suicidalne osobe psihički bolesne, kako neki smatraju. Osim toga, samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno unutar svih razina i skupina zajednice, a ne isključivo u bogatim i siromašnim sredinama. Ako ste mislili da su oni odlučni u tom naumu, varate se. Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi". Mišljenje da je netko tko se nije uspio ubiti  spašen za sva vremena, ne drži baš vodu, jer postoji i statistika da četiri od pet osoba je pokušalo samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubojstva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.

Mogući uzroci

Kod osobe koja je sklona počiniti samoubojstvo otkriveno je da u mozgu ima manje neurona u dijelu mozga koji se nalazi iznad očiju, a i pokazuje se manjak transportera za serotonin. Neuroni jednog dijela mozga imaju više enzima koji prave serotonin i pokušavaju ga nadoknaditi. Serotonin je neurotransmiter koji djeluje na stanice koje reguliraju spavanje, pamćenje, impulzivno ponašanje i oni s manjkom serotonina skloniji su depresiji, naglim odlukama i teže se suoćavaju s problematičnim situacijama. Pogotovo emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drukčije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubojica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubojica) potiću suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubojicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti.

I zato se samoubojstva dešavaju zbog pritiska, nagomilanih životnih teškoća, suicidalnih razmišljanja, nemogućnosti pokazivanja društveno prihvatljive agresivnosti, teških neizlječivih bolesti (s jakim i upornim bolovima), psihičkih smetnji, bolesti CNS-a (tumori mozga i inzulti), gubitak posla, ljubavnih problema, osramoćenosti i političkih kriza.

Osim navedenih postoji i "kronično protrahirano samoubojstvo" nastalo zbog alkoholizma, asketizma, štrajka glađu, odbijanjem medicinske pomoći, narkomanije.

Emil Dircheim pak smatra da je stopa samoubojstava svakog društva posljedica različitog stupnja socijalne povezanosti pojedinca i društva. Pojedinac može biti nedovoljno uklopljen u društvo, ili mu društvo može umetnuti samoubilačko ponašanje kao zahtjev kome se on ne može oduprijeti kao npr. harakiri kod Japanaca ili samoubojstvo staraca kod Eskima. Hanry i Hort dovode samoubojstvo u vezu s ekonomskim krizama i nezaposlenošću. Stengel smatra da je to poziv za pomoć kojim samoubojica skreće pažnju okoline i očekuje od društva pozitivan odgovor za one koji ostaju živjeti. Psihopatološki pristup vidi uzroke suicida u endokrinološkim poremećajima, drugim somatskim oboljenjima, psihijatrijskim bolestima. Dok filozofi naglašavaju nemogućnost da se čovjek uhvati u koštac s besmislenošću života. U svakom slučaju dokazano najveći postotak samoubojica su zapravo depresivci. I zbog bilo duševne bilo tjelesne, snažne, nepopustljive i dugotrajne boli dogurali su pogođene osobe do njima naizgled jedinog mogućeg izlaz - smrti.


Faktori suicidalnog rizika

Sva istraživanja u svijetu pokazuju da se više ubijaju muškarci i to uglavnom u omjeru od 2:1 do 4:1. Opća je pravilnost da stopa samoubojstva raste s godinama starosti, osobito poslije četrdesete, iako su u novo doba sve češća samoubojstva tinejdžera. Stopa samoubojstva razlikuje se i po narodima. U tzv. suicidalnom pojasu, koji obuhvaća skandinavske i baltičke zemlje, te Rusiju, pa se spušta do Austrije i Slovenije, a završava u Mađarskoj, stopa suicida penje se i do 40 posto. Najmanje suicida ima u Albaniji, Armeniji, Grčkoj i Malti, a potom slijede Makedonija, Španjolska, Italija, Izrael i Irska, što se objašnjava i jakim utjecajem crkve. Čak su hrvatski psihijatri u suradnji sa znanstvenicima Instituta "Ruđer Bošković" obranili tvrdnju kako religioznost i duhovnost djeluje zaštitno, odnosno protiv suicidalnog ponašanja u branitelja oboljelih od PTSP-a. Ali procijenite sami koliko i koja vjera utječe na suicid!

U Hrvatskoj je stopa suicida 20 posto, no u rubnim područjima koji graniče sa suicidalnim pojasom kao što je Zagorje, Međimurje i Slavonija, puno je viša. Više stope kod nekih naroda objašnjavaju se kulturnim utjecajima i procesima akulturacije , kao i intenzivnim procesima migracije. Istraživanja su pokazala da su depresivni Austrijanci skloniji samoubojstvu nego Nizozemci, Britanci, Španjolci i Talijani. Istočni Europljani pod stresom češće utjehu traže u alkoholu. Dok u zemljama poput Njemačke i Velike Britanije, u kojima se podržava slika o ženi od karijere, kućanice su sklonije depresiji nego kućanice u mediteranskim zemljama gdje se propagira ostanak žene kod kuće. Za Britance je gubitak posla najveći razlog samoubojstva, dok se disciplinirani i marljivi Nijemci lakše nose s tim problemom. Zanimljivo je da među američkim Amišima, koji žive specifičnim načinom života - bez struje, nafte, automobila i ostalih civilizacijskih tekovina, od depresije boluje tek jedan do dva posto ljudi. Sad tko koga treba žaliti, Amiši nas ili mi njih?!

Nadalje o mogućim faktorima suicidalnog rizika je i teorija da se češće ubijaju samci nego osobe u braku, osim što u dobnoj skupini 15-19 godina u SAD-u ima više suicida kod oženjenih, što može upućivati na zaključak kako mladi tog uzrasta još nisu psihofizički zreli za formiranje bračne zajednice. Ranija pak istraživanja pokazivala su veću stopu suicida u gradu, no posljednjih godina više nema te pravilnosti. Čak se posebno ukazuje na suicidalnu ugroženost u središtima velikih gradova gdje, kako se pokazalo, uglavnom žive starije i usamljene osobe. Durkheim je uočio da se ljudi nižeg obrazovanja rjeđe ubijaju od onih višeg stupnja obrazovanja. Švedski znanstvenici, naime, smatraju da su ljudi sa slabijom inteligencijom manje sposobni rješavati svoje probleme i mogu smatrati samoubojstvo rješenjem. No, posebna skupina koja se ističe po broju suicida su studenti što se objašnjava stresom zbog sveučilišne nastave i zbog toga što kasnije zasnivaju obitelj i stječu neovisnost. Kako istraživanja na svakakve ideje u Americi postoje, tako su znanstvenici s Michigan State University-a sa deseterogodišnjim istraživanjem pokazali da je samoubilačko ponašanje češće kod osoba koje svakodnevno puše. Ako im je za vjerovat, možda i ovaj novi zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima smanji stopu suicida u Hrvatskoj.

Još jedno u ovom nizu neobičnih istraživanja dokazalo se kako naglašeno publicirani članak o samoubojstvima može u slijedeća tri do četiri dana nakon objavljivanja potaknuti suicidalne osobe da počine slična takva samoubojstva. Proučavanjem statističkih podataka u Americi, uočeno je da ako je inicijalno samoubojstvo bilo takvo da je žrtva preminula sama - uslijedila bi isto takva samoubojstva u navedenom razdoblju. U slučaju automobilskih nesreća radilo bi se o individualnoj pogibelji (npr. zalijetanje u drvo). Ako bi samoubojstvo bilo pak izvedeno na način da je usput ubijeno još nekoliko ljudi - uslijedila bi samoubojstva sa sličnim popratnim pojavama. A ako je inicijalni samoubojica bio u dobnoj skupini od 20 godina, uslijedila bi samoubojstva u istoj dobnoj skupini.

Zastrašujuće je koliko mediji utječu na ljude. No, uz svjesnost i kontrolu raspoloženja nemoguće je da i ovakav neki prilog negativno utjeće na Vas. Uostalom imajte na umu što je Alfieri rekao:

                 "Često je hrabrije živjeti, nego umrijeti"

                                   Take care!

Arhiva