Zona
Strajk gladu

ŠTRAJK GLAĐU

Naučite više o štrajkovima glađu, njegovoj povijesti, primjerima, posljedicama i dilemama.Svaki štrajkaš, prije nego li se odluči na ovakvu vrst prosvjeda, mora biti potpuno svjestan u što se upušta. Nažalost, većina štrajkaša itekako je svjesna posljedica, a samom štrajku pristupaju u slučaju kad ne mogu nikako drugačije djelovati i upozoriti javnost na nepravdu.

U posljednje vrijeme sve češće slušamo o štrajkovima glađu, kojima svoje nezadovoljstvo izražavaju radnici kojima prijete otkazi, zatvorenici nezadovoljni zatvorskim uvjetima, svojom kaznom ili uopće suđenju kojem su podvrgnuti, ali i mnogi drugi koji tim činom žele ukazati na pravosudne ili osobne nepravde s kojima su suočeni. Štrajk glađu metoda je nenasilnog pružanja otpora ili pritiska čiji učesnici poste u znak političkog protesta ili kako bi izazvali osjećaj grižnje savjesti kod drugih, najčešće s ciljem mijenjanja političkih ili pravosudnih odluka i zakona.

Većina štrajkaša konzumira tekućine, no odbijaju krutu hranu, a sam štrajk nema nikakvog smisla ako nije prikazan u javnosti i ako njegovog postojanja nisu svjesni oni koje bi on trebao impresionirati, zamisliti ili posramiti.

Post je korišten kao metoda protestiranja i istjerivanja pravde još u predkršćanskoj Irskoj, gdje je bio poznat kao troscadh ili cealachan. Detalji o njemu bili su iznešeni u civilnim kodovima, te su postojala posebna pravila kojih se trebalo pridržavati. Post se često izvršavao ispred vrata onoga koji je štrajkaša optužio za nešto, za što mnogi smatraju odgovornom tadašnju visoku razinu kulture u kojoj je veliku ulogu igrala gostoljubivost. Naime, dozvoljavanje da vam netko umre kod kuće, pa makar to bilo i ispred kućnih vrata, zbog nečega za što je optužen, smatralo se vrlo nečasnim. Drugi smatraju da je običaj uključivao samo post tijekom jedne cijele noći, budući da nije zabilježeno da se itko izgladnjivao do smrti u predkršćanskoj Irskoj. Postoje legende o tome da je čak i Sveti Patrik, svetac i zaštitnik Irske, štrajkao glađu.

U Indiji je praksu štrajkanja glađu, pri čemu su prosvjednici obično postili ispred vrata osobe koja ih je uvrijedila ili kojoj su dugovale novce, kako bi apelirali u javnosti za pravednost, vlada zabranila 1861. godine. Iako se i danas štrajkovi glađu izvode u južnoj Aziji, ova zabrana ukazuje na činjenicu da je takva praksa bila učestala i prije te godine, ili barem da je javnost bila svjesna njezina postojanja. Inače, takva vrst protesta datira u indijskoj kulturi još od 400 do 750 godina prije Krista. Spominje se i u Valmiki Ramayanu, kada Bharta odlazi izgnanom Rami i moli ga da se vrati i vlada kraljevstvom. Rama odbija, pa Bharta nakon različitih argumenata i pokušaja odlučuje štrajkati glađu, premda ga Rama brzo uspije odgovoriti od tog čina, napominjući da je post česta praksa brahmana.

Sa zdravstvenog aspekta

Postoje brojni čimbenici koji utječu na to koliko dugo osoba može izdržati bez hrane i vode, a volja je jedna od vodećih. Iako bez vode ne možemo dugo, jer do dehidracije dolazi vrlo brzo (na vrlo visokim temperaturama već nakon jednog "suhog" sata), bez hrane se može izdržati dulje razdoblje, sve dok tijelo prima dovoljno tekućine. Bitan utjecaj na krajnji ishod nejedenja imaju kilaža, ukupno zdravstveno stanje, ali i vremenske prilike. Tako tijekom prva tri dana nejedenja, tijelo još uvijek troši energiju iz glukoze. Nakon toga jetra počne procesuirati masti iz tijela, da bi naposlijetku, tri tjedna poslije, tijelo ušlo u "izgladnjelu fazu". U njoj tijelo počinje "minirati" mišiće i vitalne organe, uzimajući im energiju.

S medicinskog stajališta, većina doktora suglasna je da zdrava osoba može izdržati do osam tjedana bez hrane, sve dok konzumira vodu. No, postoje primjeri štrajkaša glađu koji su umirali između 50. i 70. dana štrajka, kao i oni koji nisu izdržali ni blizu toliko dugo. Jačina i dobro fizičko stanje trebali bi vam pomoći da izdržite dulje, ali u tome vam može pomoći i dodatna tjelesna masa i masti, koje se ne povezuju s osobama koje žive zdravim načinom života i paze što, kad i koliko jedu.

Na to koliko osoba dugo može živjeti bez hrane utječe i čovjekov metabolizam, jer što netko ima sporiji metabolizam dulje će trajati trošenje pojedenog i on će moći dulje izdržati bez unošenja hrane u organizam. Također, što dulje netko živi bez hrane, više će se usporiti njegov metabolizam, jer će se prilagoditi sporijoj razgradnji one hrane koju povremeno dobije.

Uz to, klima igra veliku ulogu u izdržavanju bez hrane. Visoke i niske temperature odmažu u slučajevima štrajkova glađu, no s druge strane dobrom vijesti se može smatrati činjenica da će vas ekstremno visoke ili niske temperature ubiti prije na druge načine, nego što to uspije sama glad. Ipak, gledajući s aspekta namjernog posta, vrućina označava bržu dehidraciju, dok hladnoća znači veću potrošnju energije kako bi se tijelo održalo na željenoj temperaturi od oko 37 stupnjeva celzijusa. Bez hrane bi stoga bilo poželjno živjeti na umjerenoj temperaturi.

Neki od simtoma koji se javljaju nakon nekoliko dana bez hrane su: slabost, zbunjenost, kronični problemi s probavom, loše donošenje odluka, neodlučnost, smanjen seksualni nagon i oslabljen imunitet. U slučaju da se post nastavi, mogu se pojaviti i halucinacije, konvulzije, grčenje mišića i neredoviti otkucaji srca.

Najpoznatiji štrajkovi glađu i štrajkaši:

Gandhi

Mahatma Gandhi zatvaran je 1922., 1930., 1933. i 1942. godine. Zbog njegovog statusa i karizme koju je širio diljem svijeta britanske vlasti bile su izložene vrlo velikom pritisku da Gandhi nipošto ne smije umrijeti dok je pod njihovim nadzorom, jer bi britanska reputacija zasigurno u takvom slučaju bila itekako ukaljana. Gandhi je sudjelovao u nekoliko nadaleko poznatih štrajkova glađu kojima je protestirao protiv britanske vladavine u Indiji. Jedan od poznatijih štrajkova održao je kao sedamdesetogodišnjak kad je bez hrane izdržao čak 21 dan.

Britanske i američke sufražetkinje

Početkom 20. stoljeća sufražetkinje su često štrajkale glađu u britanskim zatvorima. Marion Dunlop započela je s tom praksom 1909. godine, a vlasti su je oslobodile samo zbog toga što nisu željeli da je javnost proglasi mučenicom. No i druge sufražetkinje su nastavile s njezinim primjerom, pa su zatvorske uprave počele prakticirati prisilno hranjenje, što su sufražetkinje proglasile oblikom nasilja. Mary Clarke i još nekoliko njezinih kolegica umrle su zbog prisilnog hranjenja.

1913. godine zatvorsko trenutačno odbacivanje Trećeg zdravstvenog spisa (poznatog i pod nadimkom "Spis o mački i mišu"), promijenilo je zatvorsku politiku, te su se štrajkovi glađu počeli tolerirati. Zatvorenici su morali biti oslobođeni kad bi se razboljeli, a čim bi se oporavili vraćali bi ih na izvršavanje kazne.

Kao i britanske, i američke sufražetkinje služile su se istom metodom kako bi iskazale svoje političko nezadovoljstvo zbog tretiranja žena i nejednakih prava s muškarcima. Nekoliko godina prije nego što je u američki Ustav dodan 19. amandman, grupa američkih sufražetkinja, na čelu s Alice Paul, sudjelovala je u štrajku glađu koji je okončan prisilnim hranjenjem.

Irski republikanci

Irski republikanci koristili su se metodom štrajkanja glađu od 1917. godine i tijekom irskog rata za nezavisnost protiv Britanaca 1920-ih. Rano korištenje takve vrste štrajka republikanaca, Britanci su obično završavali prisilnim hranjenjem, što je kulminiralo 1917. kad je u Mountjoy zatvoru zbog takvog hranjenja preminuo Thomas Ashe.

U listopadu 1920. godine Terence MacSwiney, poznatiji kao lord Mayor od Corka, umro je tijekom štrajka glađu u Brixton zatvoru. Još dva pripadnika IRA-e iz Corka, Joe Murphy i Michael Fitzgerald, također su umrli od izgladnjelosti tijekom ovog protesta. Guinnessova knjiga rekorda navodi kao svjetski rekord u štrajku glađu, bez uporabe prislinog hranjenja, 94 dana nejedenja Johna i Petera Crowleya, Thomasa Donovana, Michaela Burkea, Michaela O'Reillyja, Christophera Uptona, Johna Powera, Josepha Kennyja i Seana Hennessyja koji su u razdoblju od 11. kolovoza do 12. studenog 1920. godine odbijali hranu u zatvoru u Corku. Arthur Griffith opozvao je štrajk nakon smrti MacSwineyja, Murphyja i Fitzgeralda.

Nakon završetka Irskog građanskog rata u listopadu 1923. godine, oko 8.000 zatvorenika pripadnike IRA-e pokrenulo je štrajk glađu kojim su protestirali protiv toga što ih je u pritvoru i dalje držala Slobodna Irska (više od 12.000 republikanaca bilo je u zatvoru od svibnja 1923.). Dva muškarca, Denny Barry i Andrew O' Sullivan preminuli su tijekom štrajka, a da ista sudbina ne bi zadesila i druge, štrajk je opozvan. Slodobna Irska je nakon tog događaja oslobodila ženske zatvorenice republikanke, dok je većina muških republikanaca oslobođena tek iduće godine.

1940-ih, u Republici Irskoj, tijekom djelovanja deValera Fianna Fail vlade, preminula su tri štrajkaša glađu, a stotine osoba protestiralo je kratkim štrajkovima kako bi pokazali svoju averziji prema vladi.

Taktika štrajkanja glađu ponovo je oživjela u rukama provincijske IRA-e početkom 1970-ih, kad je nekolicina republikanaca, kao što su Martin McGuinness i Sean MacStiofain, uspješno upotrijebila štrajkove glađu kako bi se uspješno izvukla iz pritvora, bez podizanja optužnica u Republici Irskoj. No Michael Gaughan je umro u britanskom zatvoru 1974. nakon prisilnog hranjenja, dok je Frank Stagg, pripadnik IRA-e kojeg su zatočili u britanskom zatvoru, umro 1976., nakon 62-dnevnog štrajka kojim je tražio izručenje u Irsku.

Ali najpoznatiji štrajk glađu dogodio se početkom 1980-ih godina. 1980. republikanski zatvorenici u zatvoru Maze organizirali su masovni štrajk glađu kao protest zbog posebnog statusa ratnih zarobljenika koje je britanska vlada željela dodijeliti paramilitarnim zatvorenicima u Sjevernoj Irskoj. Štrajk kojim je rukovodio Brendan Hughes zaustavljen je prije negoli je izgubljen ijedan život , kad je Britanija naizgled pristala udovoljiti njihovim zahtjevima, da bi naknadno ustrajala na natezanju oko pojedinih detalja koji nisu precizirani tijekom pregovora. Zatvorenici su sljedeće godine odlučili organizirati još jedan štrajk glađu, s tim da su ovaj put štrajkati započinjali jedan poslije drugog, a ne svi istodobno, kako bi maksimalno pridobili pozornost javnosti da se brine za sudbinu svakog od njih pojedinačno.

Bobby Sands bio je prvi od deset irskih republikanskih paramilitarnih zatvorenika koji su umrli tijekom štrajka glađu 1981. godine. Štrajkaši su pridobili veliku naklonost irskih republikanaca, ali i šire nacionalne zajednice s obje strane irske granice. Neki štrajkaši su čak izabrani za članove irskog i britanskog parlamenta od strane glasačkog tijela koje je na taj način željelo iskazati svoje gnušanje stavovima britanske vlade. Deset muškaraca preživjelo je bez hrane razdoblje od 46 do 73 dana, konzumirajući jedino vodu i sol. Nakon smrti muškaraca i javne osude, britanska je vlada obećala politički motiviranim zatvorenicima status specijalne kategorije, a štrajkaši su demoraliziranoj provincijskoj IRA-i osigurali veliku propagandu.

U izvještaju za medije 25. ožujka 2008. godine, republikanski Sinn Fein objavio je da su republikanski ratni zatvorenici u Maghaberry Gaolu održali 48-satni štrajk glađu, koji je započeo na uskršnji ponedjeljak. Naime, u izvješću je stajalo da su zatvorenici tim činom željeli odgovoriti zatvorskim vlastima na smještanje u samice one muškarce koji su nosili uskršnje ljiljane, koji se diljem Irske nose na Uskrs u znak sjećanja na sve koji su umrli za oslobođenje Irske. U izvješću je također istaknuto da lojalistički zatvorenici i zatvorski čuvari smiju nositi makove na Dan sjećanja, kad makovi simboliziraju sjećanje na sve koji su umrli za Veliku Britaniju tijekom ratovanja, posebice u Prvom svjetskom ratu, a republikanci nemaju istovjetan tretman kad odaju počast onima koji su pali za njihovu zemlju.

Thileepan - Šri Lanka

"Ja sam uvjeren da će naši ljudi, jednog dana, doživjeti slobodu. Pruža mi veliko zadovoljstvo i smiraj da i ja ispunjavam nacionalnu dužnost svojoj zemlji," riječi su Thileepana, koji je 15. kolovoza 1987. u 9:30 sati ujutro u hramu Nallur Murugan započeo štrajkati glađu. Njegov glavni cilj bio je privući pozornost na čitav niz javnih zahtjeva koje su imali on i Tamilski tigrovi. Ti ciljevi bili su sljedeće: da svi Tamilski tigrovi koji su bili uhićeni kao dio plana prevencije od terorizma budu oslobođeni; da kolonizacija Sinhalesea u području kojeg su držali Tamilski tigrovi bude zaustavljena, i to sve dok ne bude oformljena zajednička vlada; da vlada Šri Lanke prestane s otvaranjem novih policijskih postaja i kampova u sjevereoistočnoj provinciji; da se vojska i policija Šri Lanke povuče iz škola u tamilskom području, kao i to da oružje koje je vlada dala svojim čuvarima bude povučeno iz opticaja, pod nadzorom indijske vlade.

Iako je nekoliko grupa zahtjevalo od Thileepana, ali i lokalnih vlasti, da interveniraju i prekinu štrajk glađu, Thileepan je preminuo 26. rujna 1987. godine. Diljem tamilskih područja narod je tugovao, a tisuće ljudi sa sjevera i istoka uputili su se u Jaffnu saznavši za vijest o Thileepanovoj smrti, koja je uzrokovala i antiindijsko raspoloženje u Jaffni, koja je prije tog nemilog događaja bila sklona indijskim vlastima.

Politički zatvorenici u Turskoj

Inspirirani irskim republikancima, turski politički zatvorenici razvili su tradiciju štrajkanja glađu, što je običaj koji se održao do danas. Nakon suzbijanja rastućih građanskih socijalističkih pokreta vojnom akcijom 1980. godine, brojni vojnici i civilni aktivisti uhićeni su i zatvoreni pod izuzetno nehumanim uvjetima. Kao odgovor na uporabu sile i zlostavljanje političkih zatvorenika organiziran je prvi veliki štrajk glađu 1984. godine, tijekom kojeg je preminulo četvero Del-Solovih vojnika.

Tijekom sljedećih godina socijalistički pokret je uvelike marginaliziran i povukao se u podzemlje. No brojne militantne marksističke i lenjinističke skupine su preživjele. Iz istog razloga, broj političkih zatvorenika uvijek je bio visok. 1996., kad je nacionalistički nastrojeni ministar tad vladajuće islamističke/tradicionalne vlade pokrenuo politiku o segragaciji političkih zatvorenika jednih od drugih, uslijedio je još jedan štrajk glađu, u kojem je sudjelovalo više ljevičarskih militantnih grupa. Štrajk je trajao 69 dana, pri čemu je živote izgubilo 12 osoba, a indiferentni stav vladajućih prema štrajkašima pobudio je veliko negodovanje javnosti. Kao rezultat javnih demonstracija, te zahvaljujući inicijativi koju su pokrenuli intelektualci među kojima Livaneli i Orhan Pamuk, postignut je dogovor između vlade i zarobljenika, koji su povratili većinu starih prava i proglasili pobjedu.

Posljednji val štrajka glađu u Turskoj, koji su zadnjih godina postali kronična aktivnost, pokrenut je protiv zatvora F-tipa, zamišljenih za uspješnije odvajanje političkih zatvorenika. Projekt je osmišljen početkom 1997., a štrajk je pokrenut 20. listopada 2000., pri čemu su prosvjednici, koalicija militantnih grupa i kurdskih separatista, zahtijevali da se zatvori F-tipa ne otvore. Rezultati štrajka nažalost bili su tragični. Naime, 19. prosinca 2000. demokratska ekstremno-ljevičarska nacionalistička koalicija odlučila je prekinuti štrajk uz pomoć sile, pokrenuvši operaciju "Natrag u život". Operacija se susrela s dobro organiziranim otporom zatvorenika, što je rezultiralo smrću 28 zatvorenika i dvojice vojnika. Otad, i zatvori F-tipa, kao i s njima povezani štrajkovi glađu postali su problem svakodnevice.

Prema podacima organizacije koju čini rodbina zatvorenika, 101 je umro, a više od 400 zatvorenika patilo je od neizlječivih bolesti, posebice Wernicke-Korsakoffovog sindroma. Vlasti konstantno odbijaju tvrdnje da se neprikladno ponašaju prema zatvorenicima, a predsjednik Ahmet Necdet Sezer je pomilovao neke teže bolesne zatvorenike, samo da bi ga nakon toga kritizirali ekstremni desničari, budući da su brojni amnestirani zatvorenici viđeni u različitim prosvjedima protiv zatvora F-tipa. Vlada pak ističe da je od 2000. godine 189 štrajkaša glađu dobilo predsjedničko pomilovanje.

Gwynfor Evans

1980. godine velški političar Gwynfor Evans, član Plaid Cymrua, prijetio je štrajkom glađu kako bi novoizabrana britanska konzervativna vlada održala svoje predizborno obećanje o pokretanju televizijskog programa na velškom jeziku.

Nakon poraznih rezultata na referendumu o pokretanju velške vlade 1979. godine, te vjerujući da je velški nacionalizam "paraliziran od bespomoćnosti", britanska konzervativna vlada u rujnu 1979. godine proglasila je da neće održati svoje obećanje i pokrenuti televiziju na velškom jeziku.

Početkom 1980. više od 2.000 članova Plaid Cymrua izjasnilo se da će radije poći u zatvor nego platiti televizijsku pretplatu, a pritom je i Evans najavio svoju namjeru o štrajku glađu ako se njihov program ne pokrene. Početkom rujna Evans se obratio tisućama okupljenih Velšana, pa je vlada donijela odluku 17. rujna da će biti pokrenut Velški četvrti program, koji je premijerno počeo s radom 2. studenog 1982. godine.

Prava životinja

Britanski aktivist za prava životinja Barry Horne preminuo je 5. studenog 2001. godine nakon serije od četiri štrajka glađu, od kojih je najdulji trajao 68 dana, od 6. listopada do 13. prosinca 1998. godine, a nakon kojeg je ostao djelomično slijep i s oštećenim bubrezima.

Prava očeva

Američki aktivist za prava očeva John Mutari započeo je tijekom svojeg boravka u zatvoru akciju koju je opisao kao nešto što "nije štrajk glađu", ali što je uključivalo potpuno odbijanje ikakve suradnje sa zatvorskom upravom, pa tako i odbijanje hrane i pića. Drugi aktivisti za prava očeva u Kanadi i nekim drugim dijelovima svijeta započinjali bi sa štrajkovima glađu nakon što bi im bilo odbijeno viđanje djece tijekom duljeg razdoblja.

Akbar Ganji

Akbar Ganji je iranski novinar kojeg su vlasti zatvorile u Evin zatvoru 22. travnja 2000. godine. Ganji je štrajkao glađu od 19. svibnja 2005. do početka kolovoza 2005., izuzevši 12-dnevno razdoblje pauze kad je dobio izlazak. Njega predstavlja mala vojska odvjetnika, uključujući i Shirina Ebadija koji je 2003. godine dobio Nobelovu nagradu za laureata. Tijekom štrajkanja, Ganji je poslao dva pisma slobodnim ljudima u svijetu.

12. srpnja 2005. godine Scott McClellan iz odnosa s javnošću Bijele kuće iznio je obavijest američkog predsjednika Georga W. Busha kojom je on pozvao Iran da odmah i bezuvjetno oslobodi Ganjija.

"Gospodin Ganji nažalost samo je jedna od žrtava vala represije i nepoštivanja ljudskih prava koje provodi iranski režim... Njegovi pozivi za slobodom zaslužuju biti uslišani. Njegov trud ne bi trebao biti uzaludan. Predsjednik poziva sve poštovatelje ljudskih prava i slobode, i Ujedinjene Narode da se pozabave Ganjijevim slučajem i čitavom problematikom ljudskih prava u Iranu... Gospodine Ganji, molimo Vas da znate da kao što Vi stojite uz stavove o osobnoj slobodi, Amerika stoji uz Vas," rečeno je u priopćenju.

Štrajkovi glađu u Guantanamo Bayju

Sredinom 2005. godine zatvorenici koje SAD drži u Guantanamo Bayju pokrenuli su dva štrajka glađu. Prvi je zaustavljen 28. srpnja, kad je zatvorska uprava pristala podržati neke zahtjeve zatvorenika, od kojih je nekolicina navodno u to vrijeme bila nadomak smrti. Prema nekim izvorima, toliko je zatvorenika bilo prisiljeno dobivati intravenoznu rehidraciju da je dobro opskrbljena zatvorenička bolnica bila prenapučena, i dio zatvorenika se morao slati na hosiptalizaciju izvan zatvorske baze.

Borci za ljudska prava potvrdili su da je zatvorska uprava zatvorenicima omogućila da potpišu formular u slučaju da ne žele primati intravenoznu rehidraciju, no svim zatvorenicima su njihovi odvjetnici preporučili da ništa ne potpisuju što oni prethodno nisu pregledali. Američke vlasti tvrde da su cijelo vrijeme pazile da se svakom zatvoreniku uz svaki obrok posluži i boca čiste vode.

Zatvorenici su svoje odvjetnike obavijestili da je uprava zatvora pristala da će se prema njima početi odnositi u skladu sa Ženevskom konvencijom. No tjedan dana poslije, izjavivši da se uprava nije ponašala u skladu s danim obećanjem, zatvorenici su započeli drugi štrajk glađu koji je završio početkom kolovoza. Prema američkom Uredu za obranu, u prvom štrajku sudjelovalo je 50 zatvorenika, a u drugom njih 76. No prema riječima osoba koje se bave ljudskim pravima u oba štrajka sudjelovalo je između 150 i 200 osoba.

26. listopada 2005. godine jedan sudac Saveznog suda naredio je vladi da iznese sve podatke o stanju zatvorenika odvjetnicima koji su zastupali štrajkaše glađu. Vlada je odbijala navode da se prema zatvorenicima postupa nehumano i nasilno tijekom prislinog hranjenja. Svejedno, ovakva odluka suda ukazala je na ogroman pomak na gledište što su i pod kojim uvjetima zbiva u Guantanamu, budući da je prvih godina bilo nemoguće očekivati da ijedan sudac uvaži tužbu ili zahtjev zastupnika nekog zatvorenika iz tog zatvora.

4. studenog iste godine, američki Ministar obrane Donald Rumsfeld izjavio je na Pentagonovoj konferenciji za medije da on neće dozvoliti da istražitelji UN-a intervjuiraju zatvorenike u Guantanamu, naglasivši ipak da će to pravo i dalje imati Međunarodna komisija iz Crvenog križa. Kratko nakon toga, 30. prosinca 2005., vojska je objavila da je od Božića štrajkanje glađu započelo 84 zatvorenika, od kojih su se 46 pridružila štrajkašima tog dana.

Brojne osobe uhićene u Afganistanu zatočene su u Guantanamu bez ikakvog prethodnog suđenja, a prozvane su neprijateljskim borcima. Sve do 7. srpnja 2006. godine te zatvorenike administracija SAD-a tretirala je nesukladno sa Ženevskom konvencijom. Naime, 9. veljače 2006. godine novine New York Times objavile su da su štrajkaši glađu iz Guantanama dnevno nekoliko sati zavezani za stolac kako bi bili prisilno hranjeni i kako bi se nadgledalo da ne bi povratili, prozvavši cijeli proces "nadgledanjem suicidalnih pokušaja". Zatvorska uprava bojala se svjetske osude ukoliko bi ijedan zatvorenik preminuo tijekom štrajka, no odvjetnici štrajkaša prozvali su njihove metode brutalnim i nehumanim, naglasivši da se zatvorenicima unutra radi štošta, kao što je smještanje u izolirane ledene ćelije. Zamjenik ministra obrane na to je uzvratio da je riječ o moralnom problemu, jer se oni susreću s dvojbom da li da omoguće samoubojstvo ili da poduzmu određene korake kako bi nekog očuvali na životu. 21. veljače 2006., zapovjednik iz Guantanama priznao je da su tamošnje vlasti koristile stolce za zauzdavanje zatvorenika za koje bi ih vezali.

U travnju 2008. godine časopis New Yorker objavio je da je trenutačno u Guantanamu svega desetak štrajkaša glađu, od kojih su dvojica podvrgnuta prisilnom hranjenju.

Etičke dileme

Štrajkaši glađu obično ne žele umrijeti već samo ukazati na svoje probleme, iako su neki od njih spremni na smrt kako bi se izborili za svoje ciljeve. Različite religije različito gledaju na njihovu borbu, jer iako primjerice katolička crkva suicid smatra grijehom, postoje različita tumačenja i gledanja na štrajk glađu. Brojni teolozi moralisti tako različito gledaju na ovo teško suvremeno moralno pitanje, a mnogi među njima ističu da u ovakvim situacijama treba razmišljati o više protagonista i njihovoj odgovornosti koja je dovela do toga da se određena osoba odvaži na takav način protesta.

S druge strane, s velikim problemom susreću se i liječnici koji tretiraju štrajkaše glađu. Etička dilema kod njih nastaje kad štrajkaši ostave jasne instrukcije da ih, u slučaju da zapadnu u fazu kognitivnih poremećaja, liječnici ne pokušavaju vratiti u svjesno stanje, što ometa princip dobročinstva koji tjera liječnike na suprotno djelovanje. Također, ako se štrajkaši nalaze u sredinama u kojima borave osobe lišene slobode, nije uvijek jasno jesi li oni prethodno dali instrukcije dobrovoljno i uz adekvatne informacije o svim posljedicama koje njihova odluka nosi sa sobom.

Stoga je jasno da svaki štrajkaš, prije nego li se odluči na ovakvu vrst prosjeda, mora biti potpuno svjestan u što se upušta. Nažalost, većina štrajkaša itekako je svjesna posljedica, a samom štrajku pristupaju u slučaju kad ne mogu nikako drugačije djelovati i upozoriti javnost na nepravdu. A nekad je teže prosvjedovati na tako naoko lagan način, nego uzeti oružje u ruke i eventualno riskirati živote nevinih ljudi koji se silom prilika nađu u blizini odlučnog prosvjednika.

Arhiva