Zona
Fotolia 203655975 xs

POSTOJE LI SLUČAJNOSTI

Sinkroniciteti su nešto što je prisutno u svakodnevnom životu i praksi.Oni se događaju kako bi nam pokazali da u životu postoje tijek i smisao. Saznajte više. 

Vrlo je vjerojatno da je svaki čovjek bar jednom u životu doživio nešto što se činilo kao natprirodni znak, događaj koji je na prvi pogled nepovezan s određenom životnom situacijom, ali dublje gledano, s njom čini jasnu cjelinu. Riječ je o sinkronicitetima.

Kratka povijest sinkroniciteta

Sinkroniciteti su nešto što je prisutno u svakodnevnom životu i praksi, ali u znanosti i teoriji nedovoljno istraženo i dokazano. Švicarski psiholog i psihijatar, C. G. Jung zaslužan je za predstavljanje sinkroniciteta široj javnosti, početkom 20. st. On ih je nazivao neuzročnom povezanošću i pomoću njih je htio objasniti kako slučajnosti zapravo ne postoje.

U Hrvatskoj je o sinkronicitetima prvi detaljno progovorio spisatelj A. P. Kezele 1996. godine u svojoj knjizi „Skrivene poruke, skrivena značenja“, koja je 2016. izašla u dorađenijem i povezanijem izdanju pod naslovom „Sinkronicitet: buđenje Cjeline“. Prema autoru, srž sinkroniciteta su „smislene vremenske povezanosti dvaju uzročno nepovezanih događaja“.

Izvor uzročno nepovezanih događaja

Suvremena znanost pretpostavlja da postoji objektivna stvarnost koja je odvojena od naše svijesti, međutim, to je zasad nedokaziva pretpostavka zato što ne postoji netko drugi kome bi se to moglo dokazati. Osim toga, sva znanstvena istraživanja koja se provedu dovode do određenih zaključaka koji se dokazuju upravo ljudskoj svijesti, a ne nekom izvanjskom promatraču. Iz takvog fragmentiranog načina razmišljanja, shvaćanja svijeta i svijesti kao međusobno odvojenih i neovisnih sustava proizlazi i stav velike većine ljudi kako je normalno da je čovjek odvojen od svoje vlastite prirode koja se očituje u svima nama kao dio primordijalnog izvora iz kojega smo svi potekli.

Kada se Kezele dotiče izvora iz kojeg smo potekli, onoga što je „zaslužno za naše postojanje, govori da većina ljudi „to nešto“ shvaća kao nešto drugo što ljudi nazivaju „Bogom, anđelima čuvarima, Svemirom ili inteligencijom prirode.“ Možda, no „to nešto“ treba shvaćati kao dio nas, ali i da smo istovremeno mi dio tog izvora, bez hijerarhije i polariteta. U ovom će se tekstu „to nešto“ s čime smo svi povezani nazivati izvorom. Za njega u literaturi postoji mnogo naziva, a od kineske riječi „tao“ – što znači put, odnosno zakonitost svemira, kojim se po unutrašnjim principima kreće svako zbivanje – potječe i sam naziv kineske duhovne religije, taoizma. U taoizmu se naglasak stavlja na život koji je usklađen s prirodnim zakonitostima tj. s taoom ili onim što je u ovom tekstu nazvano izvorom. Ovaj mali teorijski okvir služi kao uvod u kontekst unutar kojeg funkcioniraju sinkroniciteti.

Sinkroniciteti kao dio oslobađajućih iskustava

Autor u najnovijoj inačici svoje knjige o sinkronicitetima navodi devet oslobađajućih iskustava koja se događaju ljudima koji žive u skladu s izvorom, a to su: tijek, pouzdanje u život, spontanost, mudrost neodređenosti, duhovna empatija, bezvremenost, tajanstvo, zaigranost i sinkronicitet. Nakon navedenih oslobađajućih iskustava, piše o tome zašto su važna: „Iskustvo mijenja našu stvarnost, mijenja način na koji se stvarnost očituje te mijenja ulogu koju pojedini postupci i događaji imaju u našem životu.“ Raditi na sebi ne znači samo biti otvoren za nova znanja i stalno učiti niti samo konstantno ulagati u fizički izgled. Potrebno je, uz navedeno, biti sposoban za doživljavanje novih iskustava i truditi se ne vrednovati ih kroz filter pozitivnog ili negativnog, već ih jednostavno doživjeti kao novo iskustvo. Svako, pa i najmanje iskustvo uči nas nečemu, čak i onda kad nismo u stanju shvatiti njegovo značenje. Osim toga, ponekad prođe mnogo vremena nakon što uistinu shvatimo poruku nečega što smo već proživjeli. Upravo se u tome nalazi stupanj povezanosti s izvorom, koja ovisi o načinu na koji osoba percipira svijet oko sebe. Sinkroniciteti dolaze kao posljedica povezanosti s izvorom i u skladu s takvim načinom života.

Stanje uma pogodno za razumijevanje sinkroniciteta

Prema riječima autora „sinkronicitet je naziv za iskustvo povezanosti sa svemirom i osjećaj da se cjelina kreće istodobno s našim unutarnjim doživljajima.“ Učestalost sinkroniciteta povećava se kad se ljudi iz svijesti žrtve i kontrol frika pomiču preko duhovne zrelosti sve bliže stanju apsolutne slobode u kojemu ne postoje identifikacije.

Jung je u svojoj knjizi „Sinkronicitet: neuzročno načelo povezanosti“ donio do 60-ih godina prošloga stoljeća revolucionarnu postavku koja može poslužiti kao svojevrsna kontemplacija, a ona glasi: „Pravilnost događaja u stvarnom je svijetu iznimka. 'Slučajnost' odnosno statistička rijetkost u stvarnom je svijetu pravilo.“

Kako bi javnosti približio način funkcioniranja sinkroniciteta, Kezele uspoređuje pojedinačne i naizgled nepovezane događaje s dijelovima tijela koji se istovremeno pokreću. Kada ih se gleda zasebno, oni su, naravno, odvojeni i nepovezani, međutim, obrati li se pozornost na cijelo tijelo, jasno je da se, primjerice, ruke i noge kreću istovremeno i u skladu jedne s drugima, i to sa zajedničkim ciljem, a to je pokretanje cijelog tijela koje je u ovom slučaju simbol izvora s kojim smo povezani i mi, baš kao što su i udovi povezani s tijelom.

Sinkroniciteti - posljedica komunikacije s izvorom

S izvorom je u kontekstu sinkroniciteta moguće komunicirati. Najprije je u toj komunikaciji potrebno uopće prepoznati da se radi o sinkronicitetu. Kada se dogodi određena slučajnost i ako se ne može odmah jasno povezati s nekim drugim događajem, možda se ne radi o podudarnosti, a značenje je besmisleno izmišljati. Ono treba doći spontano i biti smisleno i jasno. Ako neko takvo iskustvo samo po sebi nije jasno, ne treba mu neupitno pridavati pažnju.

Sinkroniciteti se događaju kako bi nam pokazali da u životu postoje tijek i smisao i kako bi nas nečemu naučili, stoga, ako „poruka“ nije odmah jasna, valja pričekati jasniju jer je svemir ionako satkan od obrazaca koji se ponavljaju, pa tako Kezele u svojoj knjizi piše sljedeće: „Ako vam se javi osjećaj da nešto 'morate' poduzeti jer ste 'dobili poruku Cjeline' i ako osjećate da to morate učiniti brzo 'jer će inače biti prekasno', možete sa sigurnošću odbaciti takvu misao. Radi se o lažnom mentalnom predznaku, vjerojatno o vašoj želji ili strahovanju. Pravi mentalni predznak, kao uostalom i svaka druga poruka Cjeline, praćen je osjećajem unutarnjeg zadovoljstva i sigurnosti. Javlja se na vrijeme i bez osjećaja hitnje ili mogućeg kašnjenja.“ Prema tome, ako se javi više smislenih događaja povezanih s drugim događajem, radi se o sinkronicitetu. Pravi se predznak nikad ne pojavljuje sam niti samo jednom.

Uzročno nepovezani, ali međusobno smisleni i neraskidivi događaji pravo su bogatstvo i ako se njihovo pojavljivanje njeguje, javljaju se sve češće. Sinkroniciteti su i danas velika nepoznanica, usprkos brojnim edukativnim tekstovima znanstvenika i duhovnih učitelja. Njihovo podrijetlo, funkcije i djelovanja još su uvijek tajanstveni i neuhvatljivi, ali takav je i sâm život, stoga je dobro jednostavno prihvatiti razigranu prirodu sinkroniciteta.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva