Zona
Populacija%20i%20njezini%20problemi

POPULACIJA I NJEZINI PROBLEMI

Populacija je jedan od temeljnih aspekata ljudskog postojanja. Od najmanjih plemena do najvećih nacija, bitne odluke se donose na temelju pitanja kao što su: koliko nas ima, što nas razdvaja, kamo idemo, imamo li dovoljno hrane i drugih resursa nužnih za preživljavanje, a ako nemamo, što možemo učiniti po tom pitanju?

Populacija je jedan od temeljnih aspekata ljudskog postojanja. Od najmanjih plemena do najvećih nacija, bitne odluke se donose na temelju pitanja kao što su: koliko nas ima, što nas razdvaja, kamo idemo, imamo li dovoljno hrane i drugih resursa nužnih za preživljavanje, a ako nemamo, što možemo učiniti po tom pitanju?

Populacija u biologiji označava ukupnost jedinki određene vrste, ljudske, životinjske ili biljne u više uzastopnih generacija, koje žive na određenom ograničenom životnom prostoru. U statistici populacija pak čini oznaku za ispitani broj pojedinaca koji su povezani s nekom osobinom, dok je stariji oblik naziva populacije među ljudima poznat kao stanovništvo.

Bitno je napomenuti da je populacija živ i dinamičan sustav koji se neprekidno kreće, kako u prostoru, tako i u vremenu. Zbog toga se često priča o dinamici populacije pri kojoj se pod utjecajem vanjskih i unutarnjih čimbenika mijenjaju mnoge njezine važne osobine, kao što su: gustoća, tj. veličina, prostorni raspored, natalitet, mortalitet, dobna struktura i njezin porast, odnosno smanjenje.

Populacija i njezino mjerenje

Populacija je agregat individualaca koji dijele određene karakteristike, ili cijeli njezin niz. Najčešće se određuje geografski pa tako razlikujemo populaciju Zemlje, ili Švedske, ili ljudi koji žive primjerice u Lici. Demografi, ljudi koji proučavaju ljudsku populaciju, to nazivaju prirodnom populacijom, iako se populacija može još definirati i vremenom, političkim tumačenjima, vjerskim uvjerenjima i fizičkim karakteristikama.

Proučavanje populacije obično prati istraživanje različitih populacija i praćenje njihovih podudarnosti i dodirnih točaka. Primjerice, ako znate koliki je postotak Hrvatske populacije demokratskih uvjerenja, a znate i populaciju Hrvata koja živi u Dalmaciji, možete proučavati gdje se te dvije grane populacije presijecaju i možete naučiti i nešto o demokratima, ali i Dalmatincima.

Jedan od glavnih razloga zbog čega pratimo podatke o populaciji, jednako je važan danas kao što je bio i prije 1.000 godina. Naime, riječ cenzus, ili praćenje stanovništva, dolazi od latinske riječi censere koja znači oporezivanje - što znači da je vlasti bitno paziti koliko stanovništvo imaju "pod svojim nadzorom" kako bi od svih mogli pravovaljano "pokupiti" porez.

Temeljeni, iako ne nužno i najtočniji, način mjerenja populacije bi bio jednostavno brojanje sviju. To je poznato kao praćenje stanovništva i obično ga obavljaju vladini dužnosnici. U prošlosti su se takvim načinom brojanja stanovništva često bavile vjerske zajednice, iako su tako najčešće pratile broj lokalnog ili regijskog stanovništva.

Rimsko carstvo provodilo je takvo brojanje stanovništva kako bi izračunali s koliko raspolažu muškaraca koji su bili dovoljno stari za služenje vojske, no ti načini brojanja bili su ograničavajući jer su se Rimljani morali za takvo brojanje pouzdati u brojke koje im je izricala lokalna uprava koja je brojala i lokalno stanovništvo rođeno u tom kraju. Siromašni i ljudi koji iz bilo kojeg drugog razloga nisu mogli putovati, a bili su daleko od mjesta rođenja, stoga često nisu bili ubrojani.

Američka vlada organizirala je prvo pravo praćenje stanovništva 1790. godine, što otad redovito čini svakih deset godina. Praćenje stanovništva ponekad je poznato i kao kompletna enumeracija što je proces u kojem je svaka osoba ubrojana, bilo kroz osobne intervjue obavljene licem-u-lice, ili ispunjavajući upitnike. No čak i potpuno praćenje stanovništva ima određena ograničenja. Naime, u zemljama sa zabačenim, izdvojenim područjima nekad je nemoguće izbrojati sve stanovnike. 1980. godine američki je cenzus tako bio nepotpun jer su se ispitivači i anketari bojali ići u neke ozloglašene gradske četvrti.

Praćenje stanovništva često ima problema pri prikupljanju informacija o rijetkim populacijama. Rijetke populacije su one koje su izrazito male ili čak nisu ni prikazane u standardnim izvješćima. Primjerice, u SAD-u nije dozvoljeni prikupljati podatke o vjeroispovijesti u praćenju stanovništva, tako da se američki muslimani mogu smatrati rijetkom populacijom. Također, ljudi koji imaju neuobičajeni hobi ili posjeduju određeni model automobila također se mogu smatrati primjerima rijetke populacije.

Jedna od alternativa kompletnoj enumeraciji jest zahvaćanje uzorka. Mnogi znaju za tu metodu jer ju često koriste marketinške i agencije za ispitivanje tržišta, kao i politički analitičari pri vršenju svojih ispitivanja. Statističari koriste matematičke formule kako bi odredili najmanji broj ljudi koji mora biti ubrojen kako bi sastavili reprezentativan uzorak totalne populacije. Na primjer, ako je ukupna populacija 1.000 ljudi, istraživači mogu izravno ispitati njih svega 150 te tada uzeti podatke dobivene na uzorku i procijeniti te vrijednosti izvan područja poznatih vrijednosti. Ako je primjerice 10% populacije dobivene uzorkom ljevoruko, može se procijeniti, uz određena odstupanja, da će njih 100-injak u populaciji od 1.000 biti ljevoruko.

Zanimljivo je da se praćenjem uzoraka često mogu dobiti točniji podaci, nego praćenjem ukupne populacije, no uz nekoliko detalja na koje se mora obratiti pozornost. Sva ispitivanja po uzorku uključuju i određena odstupanja, jer uvijek postoji mogućnost da zahvaćeni uzorak odstupa od ukupne populacije na neki način. To se izražava kao moguća varijacija od minus/plus četiri posto. Također, što je veći uzorak, to je manja šansa za odstupanje, kao i činjenica da bi bilo najbolje zahvatiti što je moguće nasumičniju populaciju, što može biti teže nego što se čini na prvi pogled. Naime, u slučaju da se želi napraviti presjek potpune populacije Hrvatske. Jedna metoda zahvaćanja uzorka u prošlosti, bila je nasumce izabrati imena iz telefonskog imenika. No time se eliminiraju određene klase ljudi, kao što su siromašni bez telefona, oni koji koriste samo mobitele i stoga se ne pojavljuju u imeniku, oni koji nisu prijavili svoje podatke i većina studenata.

Prikupljanje podataka o populaciji iz mjesta koja ne provode cenzuse ili iz historijskih razdoblja kada se nije brojalo stanovništvo, provodi se tako što se lijepe bilo kakvi raspoloživi demografski podaci. Negdje je možda obavljeno djelomično praćenje stanovništva putem crkve ili građanskih udruga, dok se podaci mogu dobiti i prikupljanjem zapisa o rođenjima i smrtima. Od 1980. godine Ujedinjeni narodi provode program praćenja ljudske populacije, u sklopu kojega sve članice UN-a moraju centralnoj agenciji predati izvješća o praćenju stanovništva svojih zemalja. Te informacije se prikupljaju svakih 10 godina, iako zna potrajati i po nekoliko godina dok sve zemlje ne provedu svoje cenzuse.

Aspekti populacije

Postoji puno više stvari koje bi se trebali iščitati o populaciji osim običnog podatka koliko nas ima. Jedan od ključnih čimbenika je dob. Dob populacije može nam reći puno toga o tome kamo populacije idu, kao i to što će raditi u budućnosti. Iznenadan rast nataliteta, kao što je bio slučaj nakon Drugog svjetskog rata (tzv. "baby boom" u SAD-u), uzrokuje "širenje" populacije. Kada dođe do takvog povećanog rasta populacije, ono se koncentrira u određenim dobnim skupinama. Kako stare te grupe, tako se i taj rašireni-izbočeni dio populacije kreće i može uzrokovati velike društvene efekte. Kad su primjerice "babyboomersi" zašli u srednje doba i počeli osnivati obitelji, njihova velika kupovna moć pomogla je razvoju američke ekonomije. Kako oni pak zalaze u stariju dob, vršiti će nerazmjeran pritisak na javno zdravstvo i socijalnu skrb.

Lociranje gdje ljudi točno žive jedan je od glavnih razloga zašto zemlje prate podatke o svojim populacijama. Određivanje mjesta stanovanja može nam puno reći o tome kako se ljudi sele, ali i ukazati na točno stanje određenih regija, što je povezano i sa socijalno-ekonomskim podacima. Kompjuterski softver koji radi mape u kombinaciji s podacima o populaciji, može "izraditi" modele koji mogu ukazati na određene probleme i njihova potencijalna rješenja. Takve mape obično mogu ukazati na visoku koncentraciju siromašnog stanovništva u određenim urbanim područjima, ili na visoki postotak ljudi koji boluju od raka blizu industrijskih središta.

Demografsko praćenje rasa jedan je od najkontroverznijih aspekata praćenja populacije. Znanstveno gledano, ne postoje različite "rase" ljudskih bića. Razlika između Azijata i crnih ljudi jednaka je kao i ona između osoba s plavim ili smeđim očima. Pa ipak, sama ideja rase igra još uvijek veliku ulogu u gotovo svim društvima. Brojni ljudi identificiraju sami sebe, već prema pripadnosti određenoj kulturološkoj grupi, a demografi mogu proučavati rasnu populaciju kako bi prikupili bitne podatke koji se tiču primjerice zdravstvenih problema učestalijih među određenom rasom.

Rast populacije

Ljudska populacija gotovo se kontinuirano povećavala tijekom povijesti. Budući da ne postoje čvrsti dokazi za većinu povijesnih razdoblja, demografi su zaključivali broj populaciji na račun bilo kakvih raspoloživih demografskih podataka. 10.000 godina prije Krista se tako vjeruje da je živjelo oko 10 milijuna ljudi, a do 1.000 prije Krista bilo ih je 50 milijuna. Oko 600. godine populacija je pak narasla na 200 milijuna stanovnika, dok je pred kraj 20. stoljeća Zemlju naseljavalo čak 6.5 milijardi ljudi.


Moderna populacija se povećava više i brže nego što je to bio slučaj prije nekoliko stoljeća, a razlog tome mnogi vide u činjenici da se rastom populacije povećava i broj osoba sposobnih za reprodukciju. Populacija raste eksponentno, a ako svega jedan milijun ljudi ima dovoljno djece koja bi mogla udvostručiti populaciju (uzimajući u obzir i stupanj smrtnosti), sljedeća bi generacija mogla imati duplo više osoba koje bi mogle imati djecu. To bi udvostručivanje populacije rezultiralo s četiri milijuna ljudi, što je poznato i kao Malthusov model rasta, prozvan po jednom od prvih istražitelja populacije Thomasu Malthusu.

Prema tome ne bi trebao biti iznenađujući podatak da se prema istraživanjima američkog cenzusnog biroa očekuje da će do 2050. godine Zemlju nastanjivati više od 10 milijardi ljudi.

Problemi populacije

Kako raste, populacija se susreće sa sve većim problemima. Pojavljuje se nedostatak resursa nužnih za prehranjivanje, stanovanje i omogućavanje pomoći svima. Češće se javljaju bolesti, rat i nedovoljno životnog prostora, a pritisak se može smanjiti migracijama. Ratovi, bolesti i glad također mogu smanjiti pritisak jednostavno ubijajući određeni postotak populacije. Čak je i temeljna teza poznatih Malthusovih teorija o populaciji da će neizbježno doći do tolikog rasta populacije, da to Zemlja više neće moći "izdržati", pa će sama "popraviti brojku" na neke ne pretjerano ugodne načine po ljude.

Malthusova teorija, poznata i kao "populacijska bomba", najveću je popularnost stekla širenjem borbe za okoliš tijekom 1970-ih godina, kad se strah od svjetske prenapučenosti bazirao na nekoliko čimbenika: da nećemo biti sposobni proizvesti dovoljno hrane za sve; da neće biti dovoljno mjesta gdje bi svi mogli živjeti; da ljudi štete okolišu, a prevelik broj ljudi može doslovno uništiti prirodni ekosistem, čime se opet smanjuje moguća proizvodnja hrane i da ljudi ne mogu formirati društvenu infrastrukturu koja bi mogla dovoljno dobro skrbiti za sve ljude.

Ljudska ranjivost na gorenavedene faktore bazirana je na populacijskoj gustoći, tj. broju stanovnika koji nastanjuju određeno područje. Od industrijske revolucije urbanizacija je uzrokovala nerazmjeran rast gustoće naseljenosti u gradovima. Najveća gustoća populacije ikad dogodila se u Kowloon Walled Cityju u Hong Kongu. U jednom trenutku oko 50.000 ljudi živjelo je u neboderima koji su zauzimali 150 sa 200 metara područja. To gotovo bezakonito područje ubrzo je evakuirano i sravnjeno sa zemljom kako bi se na njemu napravio park. Danas su najgušće naseljena područja u pravilu veliki gradovi, a najveća prenapučenost javlja se u Indiji i Kini.

Kako raste prenapučenost, tako se populacija približava i maksimalnom kapacitetu, što je maksimalan broj ljudi u određenom području koje ono može izdržavati sa svojim raspoloživim resursima. Maksimalan kapacitet jednostavno se može izračunati za životinje, jer primjerice jedna koza treba točno određeni kvadratni metar trave kako bi preživjela, no izračunavanje maksimalnog kapaciteta za ljude je puno kompliciranije. Mi možemo iskoristiti tehnologiju kako bismo poboljšali mogućnosti raspoloživih resursa, koje također možemo i prevoziti na druga područja. Možemo osmisliti sanitacijske sisteme i druge infrastrukture kako bismo se lakše nosili s gustom naseljenošću.

Kontrola populacije

Postoji nekoliko mogućnosti što se sve može dogoditi kada se dosegne maksimalan kapacitet. Ljudi se tad mogu preseliti na druga područja, mogu postati, generalno gledano, bolesniji, te automatski tako i manje sposobni za reprodukciju, češće se mogu započinjati ratovi, nehigijenski uvjeti i neposredna blizina mogu uzrokovati veće i brže širenje bolesti, a sve većim širenjem, ljudi sve više unapređuju raspodjelu i proizvodnju dobara te šire infrastrukturu, čime povišavaju razinu maksimalnog kapaciteta.

Ljudi također mogu dobrovoljno kontrolirati rast svoje populacije. To mogu, na višoj razini, diktirati vladini programi ili zakoni, ili sami pojedinci individualno, jer je od 1960-ih godina ljudima na raspolaganju velik broj kontracepcijskih metoda. Vlade pak mogu utjecati na broj djece koju svaka obitelj može imati, kažnjavajući one koji prijeđu tu brojku ili nagrađujući one koji odluče imati manje djece, dok u nehumanim uvjetima mogu čak uvesti i masovnu sterilizaciju kako bi onemogućili daljnju reprodukciju. Nažalost neke vlade su pokušavale smanjiti populaciju masovnim ubojstvima, tj. genocidom.

Od 1970-ih godina u Kini je na snazi "politika jednog djeteta" kojom je većini parova zabranjeno imati više od jednog potomka. Vlasti se obrušavaju na svakoga tko se ne pridržava tog pravila određujući im visoke novčane kazne, a iako se može reći da je politika urodila plodom jer je navodno time spriječeno dodatnih 250 milijuna rođenja, još je veća negativna strana cijele priče. Naime, zbog kulturoloških i vjerskih preferencija muške djece, došlo je do masovnih ilegalnih abortusa ženskih fetusa što je rezultiralo danas vidljivim velikim manjkom ženske populacije. Mnogi su zbog "politike jednog djeteta", Kinu prozvali brutalnim kršiteljem ljudskih prava. Inače, Kina je od 2006. godine najmnogoljudnija zemlja, iza koje slijede Indija i SAD.

Smanjenje populacije

Mnoge iznenađuje kada čuju da brojni stručnjaci ne smatraju porast stanovništva lošom stvari. Dapače, postoje stručnjaci koji smatraju da se danas susrećemo s potpuno suprotnim problemom, a to je da naša populacija ne raste dovoljno brzo i da će se početi "smanjivati".

Razlog za takvo smanjivanje vide u kontroli rađanja, tj. kontracepciji. Od 1960-ih godina kad su antibebi pilule postale raspoložive svim ženama industrijskih naroda, razina kojom je dotad raslo svjetsko stanovništvo, počela je iz godine u godinu opadati. To počinje predstavljati veliki problem u nekim zemljama, posebno kad su na njihovu populaciju utjecali i faktori kao što je rat. Rusija planira pokrenuti program kojim bi se plaćalo ženama ekstra dodatke kada bi se odlučile imati djecu, a Australija, Japan i još nekoliko država već ima slične programe.

Zašto bi smanjivanje populacije moglo predstavljati problem? Zar ne bi bilo bolje kad bismo koristili manje prirodnih resursa i činili manje zla okolišu, zapitat će se mnogi?! Ali bitno je imati zdravu svjetsku ekonomiju i neprestani ekonomski rast, koji je u najvećem dijelu osiguran rastom populacije, jer su ljudi potrošači, a više potrošača označava više novca, što pak uzrokuje "zdraviju" ekonomiju.

Smanjivanje populacije nije svjetski raširen problem, jer ipak ima dovoljno ljudi diljem svijeta. No problem su određena mjesta gdje su vanjski faktori utjecali na pad populacije, a na tim područjima, populacija bi mogla toliko pasti da bi patila od populacijskog kolapsa. U tom slučaju populacija ne bi bila dovoljno snažna da si obezbjedi funkcionalnu ekonomiju, a svi ljudi koji bi preživjeli, ubrzo bi morali napustiti to područje ako bi bili u takvoj mogućnosti. Ako pak ne bi imali dovoljno novaca da si priušte selidbu, morali bi ostati na istom mjestu i nastaviti živjeti u krajnjoj neimaštini.

Jedan argument u prilog tome koja populacija nestaje ide u prilog činjenici da se smanjuje broj "krive" populacije. Naime imućni i obrazovani Europljani, Amerikanci i Azijati češće imaju manje djece, jer imaju lakši pristup kontracepcijskim sredstvima. Te populacije se tako smanjuju, dok broj siromašnih građana Trećeg svijeta ubrzano raste. No oni koji se protive takvim "prozivanjem krivaca" u siromašnim zemljama, ističu da će jedan tako bogati, obrazovani Amerikanac tijekom života potrošiti nevjerojatne količine resursa i uzrokovati veliko zagađenje, za razliku od djeteta rođenog u siromašnoj zemlji, koji će za sobom, ako poživi, ostaviti daleko manje ekološke posljedice.

Arhiva