Zona
Fotolia 242469283 xs

POEZIJA JEZIKA

Znate li da se autentična komunikacija manifestira kroz poeziju jezika?Na taj način komuniciramo svoju pravu  prirodu i emocije. Saznajte više

Da bi razumjeli sto je to poezija jezika krenuti ćemo od samim početaka izučavanja pojma jezika. Početi ćemo s objašnjenjima pojmova kao sto su “opća” i “posebna”mjesta.

Možemo za početak reci da je koncept “posebnih mjesta” ili topoi idioi, dijametralno suprotan pojmu “ općih mjesta” ili topoi konoi.

“Opća mjesta”su jezične i umne forme koje su opće zato jer nitko (npr. sportaš/ica, informatičar/ka, blagajnik/ca itd.) ne može bez njih komunicirati.

One su jezične forme koju su univerzalne, stereotipne, gotovo svima poznate.

Izvorno značenje je da su one jezične forme najopćenitije vrijednosti, recimo čak i osnovna struktura svakog govora.

Ona se očituju, između ostaloga, i u kategoriji reciprociteta na primjeru: “ ako sam ja njezin brat ona je moja sestra”.

Ona su kao tkanina našeg “umnog života”, no radi se o nejasnoj tkanini.

Sto je pak ono sto se uočava u našeg govoru?

To su “posebna mjesta” i ona predstavljaju jasnu tkaninu našeg “ umnog” života.

Ona su načini izražavanja, kao sto su metafore ili dosjetke i tiču se glasa i tijela.

U njima se nalazi nasa poezija jezika.

Posebna mjesta” su jezične forme, načini izražavanja koji priliče nekom od područja zajedničkom života.

Ona su načini izražavanja/ razmišljanja koji odgovaraju, na primjer, sjedištu neke crkve, srednjoškolskoj predavaonici ili nekom rekreativnom klubu za ribarenje.

Tako se i životne navike ( ethos ) artikuliraju kroz topoi idioi.

Određeni izraz funkcionira samo u toj određenoj skupini koja ga razumije.

Tendencija današnje komunikacije je tehno- lingvistička komunikacija.

Ona se temelji na tehnologiji koja putem binarne ( strojne, kompjuterske) komunikacije“ briše” razlike između “ posebnih mjesta” i sve jezične forme ( načine mišljenja...) stavlja u kontekst “općih mjesta”.

U svakoj situaciji u kojoj govorimo/ mislimo na isti način u prvi plan dolaze “ opća mjesta”.

Taj slabi princip “ umnog života” nudi virtualan kriterij orijentacije i stoga nekakav zaklon od zbivanja svijeta.

Poezija jezika je nestala kada je dosla prva generacija djece koja je naučila vise rijeci od elektroničkog uređaja (mobiteli, tableti, laptopi, itd) nego od vlastite majke.

Ta generacija ima problema sto se tiče odnosa tijela i rijeci, sto se tiče afektnosti i riječi.

Na primjer,kada roditelji svojoj djeci kažu značenje neke riječi, na primjer- život, nije isto nego kada tu istu riječ kaže stroj.

Različito je zato jer djeca vjeruju tijelima svojih roditelja.

Kad odnos između označitelja i označenog nije uvjetovan prisutnošću tijela, počinje se remetiti afektivan odnos prema svijetu.

Čovjekov odnos prema svijetu postaje fragmetiraan, prekrajan, razlomljen.

Jednostavno, poezija jezika se gubi u točki razdvajanja tijela i jezika.

Gdje još nestaje poezija jezika?

Nestaje u hiperprodukciji sadržaja, bez ikakvog značenja.

Kada je čovjek izložen količini informacija koje ne može apsorbirati um je zbunjen.

Najcesce simpificira stvari da im moze dati ikakvo značenje.

Također, ta simplificirana istina je virtualna i pripada “ općem mjestu” te nudi nekakvu sigurnost od inflacije informacija sa kojima se danas čovjek susreće.

Posljedice hiperinflacije sadržaja u postindustrijskom društvu su i te da mnoštvo u nemogućnosti nalaženja značenja, pribjegava različitm anti depresivnim sredstvima.

Opće je poznato da se u posljednjih 20 godina znatno povećala prodaja Prozaca i sličnih farmaceutskih proizvoda.

Istodobno, povećao se i broj ljudi koji boluju od depresije, poremećaja pozornosti i sličnih tipova psihičkih bolesti.

O ovim temama pišu aktualni talijanski filozofi, poput Franka Berardija.

Oni govore da je potrebno sačuvati nasa “ posebna mjesta” zato jer u njima komuniciramo van okvira stroja/ automata.

Na taj način komuniciramo svoju pravu (ljudsku) prirodu i emocije.

Sto sve čini poeziju jezika?

Sve ono sto ima ljudsku komponentu. Kada neposredno komuniciramo, uključimo gestu, mimiku, glas, kada smo spontani.

Kada u komunikaciju uključimo cijelo tijelo tada tijelo priča nasu autentičnu prirodu.

Kakva bi to bila poezija da nema refren i ritam?

Sve to čini poeziju jezika. 

Autor teksta: Zlatko Olić, strucnjak za razvoj osobnih i sistemskih potencijala

Arhiva