Zona
Ing 33594 118774

NOSI LI BUDUĆNOST GUBITAK LJUDSKOSTI

Tehnologija napreduje sve brže i brže, uskoro će biti moguće mijenjati genetičku strukturu zbog naših vlastitih nesigurnosti ili društvenih očekivanja. Naučite više o mogućim posljedicama.

Koje dobrobiti može donijeti mogućnost genetičkih izmjena? Kakve posljedice one mogu ostaviti na čovječanstvo? Ovo su samo neka od brojnih pitanja koja američki novinar, ekološki aktivist i spisatelj Bill McKibben postavlja u svojoj knjizi Dosta. Genetički inženjering i kraj ljudske prirode.

Biste li se promijenili zbog sebe ili zbog drugih?

Uzmemo li u obzir činjenicu da tehnologija napreduje  sve brže i brže, uskoro će biti moguće mijenjati genetičku strukturu zbog naših vlastitih nesigurnosti ili društvenih očekivanja. Ima li to svrhu i kakve vrijednosti sadržavaju takvi potencijalni postupci? Prema McKibbenu: „Kad prihvatimo zamisao da su naša tijela zapravo podložna oblikovanju te da je u redu oblikovati ih, tada, riječima Leeja Silvera, 'nećemo vidjeti dalje od popravljanja'. Popis će rasti eksponencijalno, sve dok na ljudskom tijelu ne bude ni jedne značajke koja ne može biti 'poboljšana' na ovaj ili na onaj način.“ Mijenjanje fizičkih karakteristika na fizičkoj razini je kao da težimo promijeniti svoje misli pomoću tih istih misli. Stvarna promjena nije moguća s iste razine, to mora biti nešto veće od nas samih.

Beskrajan popis ljudskih želja

Prave promjene na fizičkoj, mentalnoj ili emocionalnoj razini dolaze razvijanjem naše svijesti. Ipak, ljudi već imaju ideje o tome kojim bi se genetskim promjenama podvrgli: „Popis mogućnosti ograničen je jedino granicama mašte. Neki 'navijaju' na oči na zatiljku jer bi 'vožnja bila sigurnija' (ako vam se ta zamisao doima besmislenom, nezemaljskom, smiješnom, suludom i nemogućom, sjetite se da su istraživači 1995. godine uspjeli stvoriti muhe koje su na krilima i nožicama imale desetke očiju osjetljivih na svjetlost). Druge više zanima smanjenje potrebe za snom, tetrakromatski vid ili sonar.“ Koja namjera stoji iza tih ideja mijenjanja organizma? Kao što autor kaže, popisu potencijalnih izmjena ne nazire se kraj. Možda je tome tako jer su i ljudske želje ponekad beskrajne, a samim time i besmislene. Ipak, potreba za posjedovanjem hrpe genetskog alata može se nadići na drugačiji način, radom na sebi, osvješćivanjem svojih misli i emocija, mijenjanjem rutiniziranog načina života, upoznavanjem sebe. Iako je primjer genetske modifikacije očiju na zatiljku pomalo groteskan, bi li on uistinu spriječio nesreće? Dobrim vozačem može se postati i na prirodan način, učenjem o vožnji i vježbanjem iste, posvećivanjem potpune pozornosti okolini u prometu, tolerancijom, opreznošću i sl.

Vode li genetičke izmjene ka sreći?

McKibben piše o viziji genetičkih inženjera koji „ljudima žele učiniti ono što su već učinili lososu i pšenici, borovima i rajčicama. Žele ih na određeni način poboljšati; izbrisati, modificirati ili dopuniti gene fetusa u razvoju kako bi njegove stanice u budućnosti proizvodile bjelančevine zbog kojih će biti viši i mišićaviji, pametniji i manje agresivni, možda naočiti i vjerojatno heteroseksualno nastrojeni, možda dobroćudni. I čak sretni. Ta je predodžba na određeni način iznimno privlačna.“ Ipak, takav način razmišljanja proizlazi iz nastojanja da se novonastali genetski modificirani organizam prilagodi masovno poželjnim društvenim pravilima. Cilj je prilagoditi jedinku uvriježenim društvenim očekivanjima. Ako se radi o modificiranju embrija, osoba bi bila prilagođena društvenim normama već po začeću. Ne gubi li se time originalnost? Koliko bi ljudsko bilo takvo biće?

Autor donosi i stajalište mađarsko-američkog psihologa: „Mihaly Csikszentmihaly, politički emigrant, početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća počeo je proučavati doživljaj užitka, a njegov nam istraživački projekt pomaže shvatiti zašto nas genetičke preinake ne bi učinile sretnijima.“ Taj je psiholog proučavao stanje dubokog poniranja u iskustvo, prije svega, kod umjetnika, iako svaka osoba može doživjeti takvo iskustvo, npr. kad se zaokupimo nečime i toliko uživamo da izgubimo osjećaj za vrijeme iako su prošli sati i sati. McKibben navodi primjer jedne od mogućih dobrobiti genetskih izmjena, no uz nju navodi i potencijalni nedostatak: „Igrač šaha s poboljšanim pamćenjem i dalje će nalaziti protivnike – postat će uspješniji, a možda će čak biti i utemeljena posebna kategorija za ljude s njegovom vrstom DNK. (No, ako poboljšanje bude preveliko, moglo bi mu ponestati protivnika. A, kao što Csikszentmihaly primjećuje, 'poznato je da su se mnogi šahovski prvaci slomili kad su stigli na vrh, gdje im je ponestalo izazova na koje su navikli'.) No, za njega neće biti dodatnog zadovoljstva – radost ne proizlazi iz premašivanja proizvoljno određenih kriterija, već iz premašivanja vlastitih ograničenja.“ Iako autor razmišlja o pojavama koje nam budućnost može donijeti, piše iz pozicije sadašnjosti. Naime, u budućnosti možda neće biti važno ostvariti zadovoljstvo, već neke nove vrijednosti.

Stvarnost ili znanstvena fantastika?

S obzirom na to da ovakve informacije neodoljivo podsjećaju na znanstvenu fantastiku, autor se osvrće na neka djela koja pripadaju tom žanru, poput romana Aldousa Huxleyja Vrli novi svijet, serije Zvjezdane staze i filma Matrix. Razmatrajući o njima, autor piše: „Golemi broj djela znanstvene fantastike, koja je nekoć nudila uvide u budućnost ispunjenu svemirskim brodovima i automobilima na mlazni pogon, danas nudi uvide u… pakao. Ljudi koji su se posvetili zamišljanju budućnosti, promislili su o mogućnostima koje nam nude te nove tehnologije i izmaštali galaksiju distopija, u kojoj je svaka distopija gora od prethodne.“ Iako su nam brojni književnici i redatelji pružili uvid u svoju perspektivu budućnosti, to ne znači da će se svi ti distopijski scenariji ostvariti.

Ipak, oni postoje negdje kao mogućnost, poput paralelne realnosti. Takvi nam umjetnički predlošci mogu poslužiti da barem djelomično osvijestimo koliko je važno zadržati ljudskost i biti čovjek u punom smislu te riječi. Budući da je knjiga izvorno objavljena 2003. godine, tada se autor još nije mogao referirati na seriju Black Mirror u kojoj je također predstavljena distopijska inačica budućnosti.

Sadašnjost je prolazna, a budućnost bi mogla biti beskonačna

Kako bismo čovječanstvu, uključujući i sebe, osigurali humanu budućnost, autor piše o stanju uma koje bi bilo dobro usvojiti: „Uspijemo li uvidjeti da je sadašnjost sasvim dostatna za zadovoljenje naših potreba, možda možemo iznaći način izbjegavanja tih novih tehnologija i rizika – tjelesnih i egzistencijalnih – s kojima nas suočavaju. Možda, umjesto toga, u sebi pronađemo instinkt samoočuvanja koji će nam omogućiti zadržavanje postojeće situacije (…) Jednostavno rečeno, borba za sprječavanje posthumane budućnosti započinje barem nijemim veličanjem humane sadašnjosti.“ Osim težnji za mijenjanjem fizičkog izgleda i poboljšavanjem tjelesnih performansi, popularna je ideja o postizanju besmrtnosti, no to bi drastično promijenilo ljudsku percepciju: „Bez smrtnosti ne bi bilo ni vremena. Svi bi trenuci bili jednaki (…) Kad bi sve imalo svoje beskrajno vrijeme, tada ni za što ne bi bilo pravog doba. Ne bi bilo doba za rađanje niti za tugovanje, za radovanje niti za umiranje. 'Bilo koje vrijeme' nije isto što i pravo vrijeme. Budućnost se pred vama prostire beskonačno jednaka.“ Kad bismo doista mogli ostarjeti do beskonačnosti, bismo li znali cijeniti vrijeme? Bismo li i tada mogli uživati u trenucima? Bismo li u njima mogli vidjeti posebnost? Prolaznost tada ne bi postojala, ili bi, ali na neki potpuno drugačiji način.

McKibben piše o inačici budućnosti u kojoj je genetički inženjering uobičajena stvar i kakve bi posljedice sa sobom takva realnost mogla donijeti: „Budete li programirani za pobožnost, moguće je da svjetovna iskušenja gotovo i nećete doživljavati. Jer, ta su iskušenja, dakako, neisplativa (…) Onemogućuju nam da budemo potpuno jednosmjerni, jednolični. Onemogućuju nam emocionalnu specijalizaciju. No, ta neisplativost, ta napetost i ta razapetost u različitim smjerovima čine ono što nazivamo sviješću. To je ono što objašnjava pisanje romana, alpinizam i odlaženje u crkvu, kao i teškoće te ljepote obitelji, zajedništva i ljubavi (…) Svijest nas ne čini boljima od robota i nosoroga. Čini nas samo drugačijima. Čini nas ljudima.“ Prije nego donesemo bilo kakvu odluku, važno je zapitati se iz kojeg stanja svijesti je donosimo, primjerice: je li nam cilj zadovoljiti tuđa očekivanja? Ako jest, rezultati te odluke dugoročno neće opstati ili možda hoće, ali nas neće sasvim zadovoljiti. Razlog tome je taj što smo skloni tražiti sreću izvan nas samih, a to se događa kad zaboravimo da svatko od nas u sebi ima sve alate za njeno ostvarenje.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva