Zona
Fotolia 83435587 xs

MALA ENCIKLOPEDIJA PSOVANJA

Prilikom učenja stranih jezika, prvo naučimo psovke. Psovanje čini 13% opće konverzacije. Bi li izražavanje bilo osirmašeno bez psovanja, zašto psujemo i kako se psovke razlikuju od ostatka jezika, saznajte više.

Psovanje je navika zajednička svim narodima, kulturama, te dobnim skupinama. No je li u pitanju samo neugodna navika?! Psovka je riječ, sintagma ili rečenica koju bonton tretira kao neprikladnu. Čak i djeca, iako ne znaju samo značenje psovke, shvaćaju da ona predstavlja nešto loše. Iako je psovka tabu tema, umjesto da se kao ostali tabui izbjegava, psovke se učestalo koriste. Premda korištenje psovki prvenstveno asocira na izražavanje bijesa ili frustracije, one se koriste iz raznih razloga, te u raznim prigodama.



Povijest psovanja

Prvi jezici na zemlji vjerojatno su uključivali psovke, no budući da se pisanje razvilo nakon govora, nema zapisa o eventualnim prvim psovkama. Većina znanstvenika slaže se da je korištenje psovki vjerojatno povezano s magijom, što objašnjavaju vjerovanjem mnogih kultura da izgovorena riječ posjeduje određenu moć, odnosno da može prokleti ili blagosloviti osobu. Takvo vjerovanje razdvaja riječi na "dobre" i "loše", gdje su se od "loših" razvile psovke.

Psovke po narodima

Svaki narod ima svoje psovke. Teme psovki se razlikuju od naroda do naroda, a čovjek prilikom učenja stranog jezika često prvo nauči psovke, pogotovo ako ga podučava izvorni govornik. Ljudi koji govore više jezika često psuju na drugim jezicima, te imaju osjećaj da psovka na taj način ima manji emotivni učinak. Najčešće teme psovki su religija, te čovjekovo tijelo i njegove funkcije. Česte su i one povezane s obitelji.
Evo par primjera koliko slične, odnosno različite teme obuhvaćaju psovke drugih naroda: Englezi najčešće psuju vezano uz seks, izmet, seksualnost i to pogotovo homoseksualnost, te incest. Psovke Francuza govore o seksu, izmetu, religiji i rasizmu. Rusima su najdraže psovke vezane uz seks, religiju, nepoštivanje autoriteta, te izmet, dok Nijemci u psovkama najčešće izjednačavaju ljude sa životinjama, psuju vezano uz seks, izmet, predrasude i fanatizam. Psovke Talijana vezane su uz blasfemiju, seks te osobno vrijeđanje, i to prvenstveno majke, dok tematika španjolskih psovki obuhvaća seks, incest i homoseksualnost. Japanci su skloni opsovati sve vezano uz kršenje pravila pristojnosti, a Kinezi uz seks, te vrijeđanje rodbine. U istraživanju vršenom u SAD-u, 72% muškaraca i 58% žena psuje u javnosti, isto vrijedi za 74% ljudi koji spadaju u dobnu populaciju između 18 i 34 godine, te 48% onih starijih od 55 godina.
Psovke u Hrvatskoj najčešće se odnose na seks, spolne organe, vrijeđanje rodbine te izjednačavanje ljudi s životinjama.

Zašto ljudi psuju?

Psovke se koriste za izražavanje ljutnje, iznenađenja, bijesa, iznerviranosti, ali i zadovoljstva, sreće i veselja, te za naglašavanje pojedinog dijela iskaza ili vrijeđanje. U ranom djetinjstvu dijete kroz plač izražava emocije i rješava se stresa i napetosti. Budući da društvo potiče ljude da susprežu emocije, odnosno da ih ne izražavaju kroz plač, psovanje je svojevrsni način rješavanja stresa. Društveno je prihvatljivije da psuje muškarac, dok se prijeko gleda na ženu koja psuje. Neka istraživanja pokazuju da žene koriste psovke da bi se poistovjetile s muškarcem, dok novija pokazuju da psuju da bi na oponašale ženu kojoj se dive. Uporaba psovki može također utvrditi grupni identitet, te omogućiti pripadanje grupi. Psovkama se može izraziti solidarnost prema nekome, te učvrstiti povjerenje i intimnost, pogotovo kod žena. Psovke mogu biti smiješne, mogu šokirati, a također i prikriti nečiju nesigurnost ili strah.

(Ne)prihvaćenost psovki u društvu

Neke riječi koje su se godinama upotrebljavale kao psovke, danas to više nisu. Izgubile su takvo značenje prečestim korištenjem. S druge strane neke riječi koje postoje u jeziku dugi niz godina i ne označuju ništa loše, mogu postati psovke, te na taj način dobiti novo, "loše" značenje. U većini jezika postoji tzv. hijerarhija psovki, pa su tako neke psovke manje uvredljive od drugih. Postoje i psovke koji ljudi nastoje ne koristiti, pa tako u mnogim zemljama ljudi izbjegavaju rasističke psovke da ljudi ne bi ispali rasisti. Žene također izbjegavaju psovke koje sadrže dijelove ženske anatomije, jer ih smatraju seksističkima. Mada svi ljudi psuju, psovke se stereotipno pripisuju ljudima s nižim stupnjem obrazovanja, te nižim primanjima.

Psovke čine 3% sveukupne konverzacije na poslu, te čak 13% konverzacije općenito. Zakon psovke tretira na različite načine, ovisno o državi. Iako većina zemalja ima zakon o slobodi govora, psovke se ne prihvaćaju olako. Tako postoje izuzeci kod zakona gdje osoba može biti pravno kažnjena zbog korištenja psovke. U tu kategoriju spadaju psovke koje potiču ljude na nasilno ponašanje ili ilegalnu aktivnost, psovke koje kategoriziraju ljude, rasističke psovke, te one koje izražavaju prijetnju. Psovke su često i jedan od temelja za podizanje tužbi za zlostavljanje.
U Hong Kongu je organizirana kampanja, ne bi li se zabranilo korištenje psovki koje spominju majku, dok je u SAD-u, u Oregonu, zakonski zabranjeno psovati tijekom spolnog odnosa sa ženom.

Djeca često znaju psovati, bez da shvaćaju značenje psovke. Roditelji u takvim situacijama često pogrešno reagiraju, tako što se šokiraju, ili time što to smatraju zabavnim. Stručnjaci smatraju da bi roditelj u takvim slučajevima trebao djetetu objasniti da nije prikladno tako se izražavati. Ne bi mu trebalo objašnjavati da je to "loša" riječ, jer bi to dijete moglo samo dodatno zaintrigirati. Potrebno mu je ponuditi alternativnu riječ koja nije psovka, a da je dijete može koristiti na taj način. Sam roditelj trebao bi koristiti duhovite zamjene za psovke dok priča pred djetetom. Kad dijete izgovori psovku bitno je da roditelj ostane miran, jer ako se uzruja dijete će tu psovku koristiti i dalje da privuče pozornost.

Kako mozak obrađuje psovke?

Poznato je da mozak informacije obrađuje na složen način, no zanimljivo je da psovke procesuira na drugačiji način nego ostatak jezika. Naime, kod većine ljudi lijeva hemisfera je zadužena za procesuiranje jezika, dok desna obrađuje emocionalni sadržaj. Mozak procesuira sadržaj jezika u moždanoj kori, dok se emocije obrađuju dublje unutar mozga. Mnoga istraživanja pokazala su da mozak procesuira psovke dublje unutar mozga, u dijelu gdje obrađuje emocije i instinkte. Znanstvenici smatraju da mozak prihvaća psovku kao cjelinu, a ne kao skup riječi, te je pohranjuje u dijelu mozga zajedno s instinktima bez da je prethodno obradi u lijevoj hemisferi kao ostatak jezika. Stoga o psovanju možemo razmišljati kao o motoričkoj aktivnosti s emocionalnom komponentom.

Druga istraživanja rađena uz pomoć magnetske rezonance pokazala su da moždana kora i dublji dijelovi mozga mogu biti u sukobu kada osoba psuje. Znanstvenici su promatrali mozak ljudi koji se ponose činjenicom da ne psuju i da ne koriste žargon. Prikazivane su im boje unutar kojih su bile ispisane psovke, a oni su morali odgovarati o kojoj se boji radi. Ispostavilo se da su imali poteškoća kod prepoznavanja boja, jer su im psovke odvlačile pažnju. Valja napomenuti i da ljudski mozak psovke pamti čak četiri puta bolje od ostalih riječi.
Kod moždanog oštećenja izazvanog bolešću ili nesrećom, osoba može ostati nijema. Ponekad ta osoba može stvarati određene slogove, no ima poteškoća sa slaganjem riječi, no unatoć moždanom oštećenju, psovke često izgovara normalno i to upravo iz razloga, jer ih ne reproducira dio mozga zadužen za jezik. Kroz oporavak, dok osoba polako usavršava govor, napredak u jeziku nimalo ne utječe na izgovor psovki, jer one spadaju u automatski govor.

Jedna od poznatijih bolesti vezanih uz psovanje je koprolalija. To je bolest koju ljudi često miješaju s Touretteovim sindromom, no ona čini samo 15% njegovih simptoma, a manifestira se kroz nekontrolirano psovanje i govorenje prostota pogotovo prilikom spolnog odnosa.
Psovke se danas ne koriste samo u svakodnevnom životu, učestale su u knjigama, filmovima, časopisima, iako se većinom cenzuriraju. Čini se da ih nikako ne možemo u potpunosti izbjeći u životu, no evo primjera koji pokazuje da ljudi nisu jedini koji psuju.

Arhiva