Zona
Depositphotos 154248658 l 2015

KONCEPTUALNI IDENTITET

Konceptualni identitet je ono što iskrivljuje percepciju te uzrokuje stres i patnju. Većina ljudi ima taj problem. Naučite više.

Ako se malo distanciramo od svijeta u kojem živimo, možemo shvatiti da istovremeno živimo u dvjema vrstama stvarnosti od kojih je jedna stvaran svijet, a druga je naš doživljaj tog svijeta. Taj stvarni svijet koji postoji neovisno o nama označava cjelovitu strukturu koja prožima cijeli svemir i koja je prisutna i u mikro i u makrosvijetu. Budući da je to polje cjelokupne realnosti mnogo veće nego što naš um može pojmiti, dolazi do toga da način na koji percipiramo svijet postaje naša interpretacija realnosti. Upravo zbog toga, u svakom trenutku percipiramo samo mali isječak ultimativne realnosti koji postaje naša subjektivna stvarnost, baš kao što možemo čuti samo određen dio frekvencija ili kao što možemo vidjeti samo mali dio spektra svjetlosti.

Subjektivna stvarnost nije nešto strano jer je svakodnevno iskušavamo. Ona je na neki način filter pomoću kojega se u životu oslanjamo na prethodno proživljena iskustva i općenito na ono što smo doživjeli pomoću svojih pet osjetila. Svako ljudsko biće ima drugačija iskustva i osjetilnu percepciju, prema tome, svatko od nas iskušava različitu subjektivnu realnost što znači da nitko ne može biti u potpunosti u pravu ili u krivu. Zanimljiv je primjer autora Jamesa McCraeja o tome koji kaže da kada bi u istu prostoriju ušlo stotinu ljudi i zamolilo ih se da pojedinačno predstave svoje viđenje te iste sobe, dobili bismo stotinu različitih percepcija jedne sobe u kojima bi svatko primijetio nešto drugo – primjerice miris, zvukove, boje… Svaka inačica jednog istog iskustva odaje djelić priče, ali ne i cijelu priču.

Stvarnost koju vidimo kreiramo usmjeravanjem pažnje, dakle, iskustvo se oblikuje tako da negdje usmjerimo svoju pozornost i svaki put kad pomičemo svoju percepciju, iskušavamo svijet na drugačiji način. Ako shvatimo ultimativnu realnost kao cjelokupan spektar radiofrekvencija, može se reći da je fokus faktor koji uvjetuje koje ćemo frekvencije percipirati. Upravo zbog toga se kaže da misli stvaraju realnost, one su poput zrcala koje određuje kakvu ćemo realnost iskušavati.

Strukturiranost persone i kreiranje realnosti

Persona (konceptualni identitet) je struktura koja ograničava našu percepciju, između ostalog i naše živote, prvenstveno se oslanjajući na vjerovanja utemeljena na strahu. Pojam persone uveo je švicarski psihoanalitičar Carl Gustav Jung, a označava entitet, živo biće koje se nalazi u energetskom polju svakoga od nas. Sama riječ persona dolazi iz latinskog jezika od istoimene riječi koja znači maska. U stvarnosti ona doista jest svojevrsna nevidljiva maska koju kao ljudi stavljamo svaki put kada želimo zadiviti nekoga ili kada zauzimamo određenu ulogu. Persona ima svoj vlastiti sustav vjerovanja, vrijednosti i sposobnost da generira ljudske realnosti. Funkcionira po mehanizmu samopotvrđivanja i uvijek gleda samo svoju korist. Sva vjerovanja koja čovjek ima o sebi su lažna jer su stečena naknadno u životu, ona ne čine ljudsku esenciju ni prirodu, ali persona je medij putem kojega laži za nju postaju istina. Ono što persona smatra istinitim, kreira našu realnost. Također, ona osuđuje bilo koju realnost koja nije u rezonanciji s njom i koja ju na bilo koji način ugrožava. Ranije spomenuti mehanizam potvrđivanja aktivira se svaki put kad percipiramo nešto kao istinu, preciznije, kad počnemo u nešto vjerovati i zbog toga počinjemo privlačiti to u što vjerujemo. Drugačije rečeno, vjerovanja na taj način postaju realnost.

James McCrae u svom članku „Hack Your Mind: How Perception Creates Reality“ navodi pet ograničavajućih, toksičnih vjerovanja koja su karakteristična za personu i ,kao suprotnost, pet konstruktivnih vjerovanja koje omogućuju umu da percipira skup zdravih i korisnih frekvencija.

1. Sreću treba zaslužiti.

Persona vjeruje da je sreća nešto što se treba teško zaraditi i zato mnoštvo ljudi naporno radi jer vjeruje da će se sreća zbog toga tek tako pojaviti u njihovom životu, ali to se ne događa. Najveća prepreka na putu do zadovoljstva je vjerovanje da ga ne zaslužujemo. Istina je s potpuno druge strane, sreća ne dolazi nakon patnje i teškog života, ona je esencija ljudske prirode, to je stanje postojanja koje ostaje nakon što odbacimo sve neprirodno i usiljeno. Istinska sreća je bezuvjetna, izražava zahvalnost za svaki trenutak i zadovoljstvo u njemu.

2. Treba se prilagoditi društvenim normama.

Prema personi, treba se naći u nepovoljnim pozicijama i ulogama koje su suprotnost ljudskoj prirodi. Drugim riječima, treba biti ambiciozan, agresivan, manipulativan, samouvjeren i savršen. Zbog takvih vjerovanja ljudi pristaju biti ono što nisu i na taj način gube svoju bit i svoj integritet. Nisu ni svjesni da time sprječavaju svoj unutarnji rast, ekspanziju i mogućnost ostvarenja vlastitih potencijala. Istina je skrivena u činjenici da smo dovoljno dobri onakvi kakvi jesmo. Činjenica da ne trebamo biti ništa više od onoga što jesmo je uvelike olakšavajuća.

3. Život je natjecateljska bitka.

Persona čini da povjerujemo da se treba konstantno dokazivati u životu kako bismo samo preživjeli. Nažalost, većina ljudi vjeruje da u svijetu nedostaje izobilja i da je tuđa dobit zapravo gubitak drugoga. Istina je, međutim, potpuno drugačija. Činjenica je da svako ljudsko biće ima svoj vlastiti, jedinstveni put i da se uspjeh pojedinca ne isprepliće s uspjesima drugih pojedinaca niti s njihovim sudbinama. Persona je dio nas koji nas uvjerava da je nemoguće pronaći životnu svrhu i da je potrebno boriti se za opstanak. Svaki čovjek ima životnu svrhu koja čeka na njega, ali kako bi je otkrio, potrebno je razlučiti istinu od laži.

4. Mašta je traćenje vremena.

Laž inkorporirana u sustav vjerovanja većine ljudi je da su snovi i imaginacija glupi, besmisleni i oličenje neodgovornog ponašanja. Persona, kao što je već spomenuto, ograničava viđenje nekih drugih mogućih realnosti i baš zato ne podržava snove i maštu koji imaju moć prodiranja izvan granice toksičnih vjerovanja. Svaki čovjek ima sposobnost osjećanja i osluškivanja onog dijela nas koji je skriven ispod svjesnog uma. Kad maštamo, povezujemo se s naputcima koji nisu dostupni isključivo logičkom umu. Važno je napomenuti da ništa ne postoji ako se prethodno ne može zamisliti. Tu je skrivena snaga imaginacije koja je jako važan faktor za ostvarenje bilo kojeg cilja.

5. Strah je nešto što se treba ozbiljno shvaćati.

Prema personi, strah je normalan i svaki put kad isprobavamo nešto novo, treba osjećati strah. Svaki put kad pomislimo da je strah znak da prestanemo, da ne vrijedi truda i rizika, to znači da persona progovara iz nas. Strah je zapravo unutarnje dijete u nama, to je dio nas koji treba poticaj i ohrabrenje. Umjesto da dopustimo strahu da nas zaustavi, trebamo ga shvatiti kao znak da trebamo više vjerovati sebi. Ljudi koji nikad ne riskiraju i koji uvijek igraju na sigurno ne ostavljaju si prostor za učenje nečega novog. Pravi pomaci se događaju onda kad se suočimo sa strahom i odlučimo poći u nepoznato strahu u inat.

Iz izloženih vjerovanja kojima manipulira persona kako bi zadovoljila svoje potrebe, providno je da su takva vjerovanja proizišla iz vanjskog svijeta, a ne iz ljudske nutrine. Također, svaka misao je moguća realnost jer bilo što što možemo zamisliti ima potencijal manifestacije. Uviđanjem navedenih ograničavajućih i toksičnih vjerovanja, upornošću i radom na sebi, mogu se reducirati i potpuno otkloniti negativnosti kojima persona utječe na kreiranje nepovoljnih situacija u različitim životnim aspektima.

Arhiva