Zona
Fotolia 45501149 xs

KLONIRANJE LJUDI

Mnogima nije jasno kakvu korist bi čovječanstvo moglo dobiti od kloniranja ljudi, ali se svejedno nameću određena pitanja. Vrhunski stručnjaci u ovom članku daju mnoge odgovore.

U kojoj fazi se nalazi priča vezana uz kloniranje ljudi? Iako u Hrvatskoj ova tema niti nije toliko raširena, niti u javnosti niti među stručnjacima, ipak ona budi znatiželju. Činjenica je da Europa kaska za svjetskim dometima vezanim uz ovu temu, no to ne znači da kaska i u nekim pitanjima koja povlači ova tematika. Prema riječima prof. dr. sc. Krešimira Pavelića, predstojnika Zavoda za molekularnu medicinu Instituta "Ruđer Bošković" i potpredsjednika European Molecular biology Conferencea, kad je riječ o istraživanju matičnih stanica i kloniranju Europa je u samom vrhu. No, prof. dr. sc. Pavelić ističe i sljedeće: "U Europi se, koliko je meni poznato, ne provode istraživanja kloniranja ljudi. To zabranjuje Europska legislativa i gotovo sam siguran da kloniranje ljudi neće biti dozvoljeno niti u jednoj zemlji EU", te dodaje: "Ako se usmjerimo, općenito, na problematiku kloniranja u Europi, onda ne vidim baš svijetlu budućnost takvih istraživanja, ukoliko se sadašnja situacija ne promijeni drastično. Naime, prije svega u Europi postoji disharmonija u nacionalnim regulativama istraživanja matičnih stanica. U nekim zemljama znanstvenici mogu izvoditi eksperimente s ograničenim brojem ljudskih matičnih stanica. U drugim pak zemljama, ako to učine, podložni su kaznenom progonu. U tim se zemljama ne može raditi niti sa uspostavljenim kulturama matičnih stanica." Mnogima nije jasno kakvu korist bi čovječanstvo moglo dobiti od kloniranja ljudi, ali se svejedno nameću određena pitanja. Što će se dogoditi s individualnošću ako se nađemo u situaciji da možemo stvoriti repliku sebe? Ovo je samo jedno od brojnih pitanja koja bude ljudsku maštu. Niti promjene vezane uz dosadašnji način života, koje bi mogle uslijediti nakon kloniranja, ne izmiču iz okvira traženih odgovora. Sigurna je jedna činjenica, a to je da mogućnost vezana uz kloniranje ljudi pomiče granice čovjeku spoznatljivog te ulijeva određenu dozu straha za egzistenciju. Ima li razloga za taj strah?

Kloniranje tijela - gubitak sebe?

Oduvijek postoji težnja za savršenstvom. Manipulacija genetskim kodom čovjeku daje mogućnost da to savršenstvo i ostvari. Oni koji se bave kloniranjem fascinirani su činjenicom da za tako nešto postoji realna mogućnost. Naime, potpuno ovladavanje genetskim kodom stručnjacima za kloniranje zvuči prilično moguće. Ali, kakve su tendencije stručnjaka danas?"Mislim da svaki ozbiljan znanstvenik danas ne podržava kloniranje ljudi, a također nije niti realno očekivati da bi se, barem kada je riječ o našoj civilizaciji, odobrilo kloniranje ljudi. Razlozi tome su etički, religiozni ali i ozbiljni tehnički problemi vezani uz postupak kloniranja. Kako sada stvari stoje, pitanje je da li će reproduktivno kloniranje ikada biti moguće ne samo zbog metodoloških već i bioloških razloga", ističe prof. dr. sc. Pavelić, te nastavlja riječima: "Iskustva s kloniranjem sisavaca, poglavito ovce Dolly pokazuju nedvojbeno da klonovi nisu normalni. Vrlo je teško procijeniti u kojoj je trenutno fazi kloniranje ljudi, jer je u većini zemalja to zabranjeno i posve izvan kontrole znanstvene javnosti. Ako i postoje, rezultati kloniranja ljudi ne prikazuju se u znanstvenoj literaturi."

Sva nastojanja vezana uz kloniranje ljudi nužno dovode do pitanja vezanih uz vaganje dobrobiti i posljedica. Do sad ne postoji niti jedan slučaj ljudskog klona. No, unatoč tome, zbog neizvjesne budućnosti, neke stvari vezane uz ljudskost povlače potrebu za definiranjem. Neki su zagovornici činjenice da slika novog svijeta u svojoj osnovi ima gubitak individualnosti. Kategorije koje se pritom uzimaju u obzir povlače pitanje ljudskog dostojanstva i identiteta. Što se tiče dostojanstva, na kloniranje se gleda dvojako. S jedne strane na kloniranje se gleda kao na nešto nepravedno jer osuđuje neke ljude na svakakve deformacije, dok s druge strane ono daje jednake mogućnosti svima, jer svi u njemu mogu sudjelovati. Ako se pogleda u drugom smjeru, dolazi do još jednog pitanja - kakva bi prava imali klonirani ljudi? Analize vršene od strane United Nations University's Institute of Advanced Studies smatraju zaštitu prava kloniranih ljudi iznimno poželjnom. Zašto? Razlog je i više nego jednostavan - da se klonirani pojedinci zaštite od potencijalnog zlostavljanja, predrasuda i diskriminacije. Gospodin Tobin, iz irskog Centra za ljudska prava, smatra povećanje svjesnosti i senzibiliziranje javnosti nužnim da bi ljudi, ako do toga dođe, mogli tretirati svoje replike kao sebi ravne.

S obzirom na nedovoljno razvijenu tehnologiju koja proizvodi klonove s ozbiljnim deformacijama ili degenerativnim bolestima, internacionalni konsenzus bio bi oformljen u tom pogledu da spriječi progres prema reproduktivnom kloniranju te da autorizira striktno kontrolirano kloniranje za terapeutske svrhe. Svrha ovoga je vrlo jednostavna-spriječiti nekontroliranu reprodukciju i uništenje embrija. Prema riječima prof. dr. sc. Pavelića: "Dok se u znanstvenim krugovima strogo podržava tzv. terapijsko kloniranje, kloniranje u reproduktivne svrhe se potpuno isključuje pa je za pretpostaviti da se kloniranje ljudi neće nastaviti, osim u onim zemljama u kojima to nije izrijekom zabranjeno a takvih je malo", te dodaje: "Još 2001. godine na sastanku nekolicine znanstvenika u Europskom parlamentu, na kojem sam i sam prisustvovao zamoljeni smo da parlamentarcima obrazložimo naš stav o terapijskom i reproduktivnom kloniranju. Tada smo predložili moratorij na reproduktivno kloniranje." Ono što prof. dr. sc. Pavelića osobno zabrinjava su restrikcije koje su trenutno na snazi u vezi istraživanja embrionalnih matičnih stanica u Europi. Kao što i sam tvrdi: "Trenutan stav Europskog patentnog ureda ne dozvoljava patentiranje bilo kakvih otkrića vezanih uz ljudske embrionalne matične stanice. Takav stav ima svoje korijene u Članu 23d/c/ Europske patentne konvencije koji izrijekom kaže da se u Europi ne može patentirati one biotehnološke invencije u komercijalne ili industrijske svrhe, koje se zasnivaju na upotrebi embrionalnih matičnih ljudskih stanica. Naravno da ovakav stav onemogućuje poticanje istraživanja embrionalnih matičnih stanica porijeklom iz ljudi jer ne dozvoljava participiranje privrednih faktora u tim istraživanjima te tako čini Europu u budućnosti manje konkurentnom od SAD i Japana. Ako se ovakva situacija nastavi i dalje u Europi, istraživanja matičnih stanica porijeklom iz ljudi neće imati ozbiljnu financijsku potporu." Za daljnja kretanja vezana uz kloniranje ljudi bilo bi poželjno da budu razjašnjena što prije. Neki stručnjaci smatraju da postoje dvije opcije-zaustaviti reproduktivno kloniranje ili zaštititi prava kloniranih pojedinaca.

Krhkost identiteta

No, što bi se dogodilo s našim identitetom kad bi se počeli proizvoditi naši dvojnici? Ovo pitanje nameće razmišljanje o identitetu. Svijest o tome da klon nekog pojedinca nikada ne može biti potpuna preslika originala ne olakšava previše situaciju. Zabrinutost se svejedno neprestano oživljava. Činjenica da postoji mogućnost da nas se jednog dana može zamijeniti s vlastitom kopijom mnogima ne zvuči primamljivo, a još manje kad se uzme u obzir da nitko to ne mora niti primijetiti tj. da nitko ne mora uvidjeti razliku. Ako su ovakva razmišljanja na površini, što leži ispod nje? Ni manje ni više nego strah od mehanizacije života i brisanja svakog traga osobnosti. S druge strane, krhkosti identiteta doprinosi i težnja ka stvaranju savršenog čovjeka. Ma da se u našem društvu promovira savršenstvo na sve moguće načine, kad se najednom pojavi prilika da se na neki način ono i ostvari, tek tada počinju problemi. Iako bi klonirani ljudi bili kao automati, bez emocija i slobodne volje, mnogima se ideja o kloniranju ljudi ne čini baš privlačna. Baš naprotiv, klonirani čovjek u njima budi osjećaj umanjene i obezvrijeđene ljudskosti. Kad se zbroje dva i dva, čini se da ljudi ipak duboko u sebi znaju što ima najveću cijenu, a to je osobnost, jer ih ona čini onim što jesu. U prilog nemogućnosti stvaranja potpune kopije čovjeka ide primjer blizanaca. Iako izgledaju isto, imaju isti genom i stoga isti genetski identitet, ipak svaki blizanac ima odvojen i jedinstven osobni identitet. Stoga, nameće se zaključak da je moguće imitirati posebnu kombinaciju osobnosti svakoga, ali ju je nemoguće prenijeti iz jedne osobe u drugu kloniranjem ili bilo kojim drugim načinom. U stvarnosti, bilo da se radi o klonovima ili blizancima, izgrađivanje osobnosti proizlazi iz iskustava, učenja i okruženja u kojem se odrasta i živi. To je jedini način. Što se tiče ugroženosti ljudskog identiteta, od strane priče vezane uz kloniranje ljudi, ima li uopće razloga za gore navedena razmišljanja?"Ujedinjeni narodi nedavno su izglasali zabranu svakog ljudskog kloniranja, no ta deklaracija nije obvezujuća pa npr. Britanci mogu nastaviti s terapijskim kloniranjem. U Britaniji je reproduktivno kloniranje stavljeno van zakona 2001. godine", tvrdi prof. dr. sc. Pavelić, te nastavlja: "Navodno su južnokorejski znanstvenici do sada klonirali 30 ljudskih embrija, pri čemu su uzimali genetski materijal iz zdravih stanica i kombinirali ga s jajašcima istih žena. Britanski su znanstvenici iz jajašaca 11 žena uklonili genetski materijal i zamijenili ga s DNK iz embrionalnih matičnih stanica. Čak tri klona živjela su i rasla u laboratorijskim uvjetima 3 dana, a jedan je preživio 5 dana." Također, prof. dr. sc. Pavelić stavlja naglasak na sljedeću činjenicu: "Zastupnički dom američkog Kongresa 2003. godine donio je zakon kojim zabranjuje kloniranje ljudi. Za prekršitelje ovog zakona predviđene su kazne zatvora i novčana kazna od milijun dolara."

Bez obzira na do sad navedeno, poželjno je razjasniti još neke dvojbe. Seksualna reprodukcija također utječe na identitet čovjeka. Naime, stvaranje djece putem kloniranja kod mnogih ne nailazi na prihvaćanje. No, što ako je reprodukcija putem kloniranja vid evolucijskog razvoja? Možda pravila u ovom slučaju ne postoje. Činjenica je da su ljudi naviknuti na dosadašnji način rađanja te da svaki odmak od toga predstavlja koračanje u nepoznato. Trenutno je teško predvidjeti reakcije na to nepoznato. Za sad postoje samo nagađanja. Moguće produženje vrste putem kloniranja ostavlja još upitnika u zraku. Naime, javljaju se i druga, puno ozbiljnija pitanja koja su vezana uz poimanje braka, međuljudskih odnosa, obiteljskih veza i srodstva. Prema nekim predviđanjima, kloniranje bi moglo zadirati duboko u prirodne i socijalne obrasce koje je čovjek izgrađivao stoljećima. Kako će se to odraziti na svakodnevni život? Iako institucija braka prolazi kroz ozbiljnu krizu u društvu, moguće kloniranje ljudi, prema riječima nekih, predstavlja samo dodatni čimbenik koji pojačava bračno raslojavanje. U skladu s tim, s jedne strane neki ukazuju na činjenicu da kloniranje narušava tradicionalnu vrijednost braka, dok gledano s druge strane, neki ne vide u kloniranju nikakav problem. Priča o braku nužno povlači i priču o obitelji. Postavlja se pitanje - koja će biti uloga obitelji nakon što potomstvo putem kloniranja bude dostupno svima? Na neki način, prema nekima, obitelj u toj priči gubi svoju primarnu ulogu. Kloniranje ljudi bi moglo dovesti do postavljanja novih uloga u društvu, no to ne znači da će one nužno biti gore. Mnogi ukazuju i na potrebu za biološkom raznolikošću koja doprinosi opstanku ljudske vrste, a koju bi kloniranje moglo izbrisati. Generalno gledano, činjenica je da bi kloniranje moglo poremetiti sadašnji ustroj društva i utjecati na cijeli spektar ljudskih identiteta. No, ako i dođe do "revolucije klonova", uvijek postoji velika mogućnost da će takva promjena ostaviti vremena za adaptaciju i izbor. Prema riječima prof. dr. sc. Pavelića, mjesta za opasnost opstanka braka i obitelji nema. Kao što i sam ističe: "Ne bih rekao da u slučaju reproduktivnog kloniranja na zahtjev roditelja bilo kakav oblik prijetnje za brak i obitelj dolazi u obzir. Postoje argumenti u smislu da kloniranje predstavlja stanovit napad na autonomnost genoma individue. Taj argument polazi od pretpostavke postojanja prava na jedinstven genotip koji je u prirodi nazočan (osim u slučaju jednojajčanih blizanaca). Taj se argument proteže sve do Kantova aksioma autonomnosti čovjeka", te nastavlja riječima: "No pravo je pitanje što s genetičkom autonomnosti u slučaju kad otac i majka dobrovoljno predaju dio svoje genomske baštine potomku. Priklonio bih se onima koji smatraju da reproduktivno kloniranje može imati svoje opravdanje u odnosu na argument autonomnosti genoma u slučaju kad roditelji koji ne mogu začeti prirodnim putem žele doći do djeteta kloniranjem i imati vlastito (genetički srodno) dijete."

Strah od kraja čovjeka

Činjenica je da bi korištenje kloniranja u svrhu regenerativne medicine dalo veliku nadu. Naime, postoji jedan od primarnih razloga kojem znanstvenici daju veliki plus, a to je da bi se kloniranjem mogla proizvesti tkiva za presađivanje bez straha od imunološke reakcije. Ovakva informacija daje mogućnost izlječenja i nadu milijunima ljudi koji boluju od određenih bolesti. Prof. dr. sc. Pavelić jasno ističe dobrobit terapijskog kloniranja: "Što se tiče terapijskog kloniranja, tu postoje enormni razlozi za optimizam. Europska organizacija za molekularnu biologiju (EMBO) nakon sastanka koji smo u Heidelbergu održali 2006. godine izdala je opširan dokument o istraživanju matičnih stanica, trenutnom stanju i perspektivama u kojem jasno daje do znanja da bi kloniranje, ali i općenito istraživanje humanih matičnih stanica, moglo imati pozitivne učinke na buduću medicinu. Pritom se najviše misli na tretiranje do sada neizlječivih bolesti poput na primjer kardiovaskularnih ili neurodegenerativnih." Postoje i oni koji se ne slažu s ciljevima regenerativne medicine. Najčešći uzroci neslaganja su etičke prirode. No, prema riječima stručnjaka za ovo područje, svaka rasprava vezana uz kloniranje, pa tako i ljudsko dostojanstvo, treba biti usmjerena prema razdvajanju nekih faktora. Prije svega radi se o tome da se u raspravama trebaju jasno razlučiti dvije stvari - protive li se ljudi kloniranju zbog zabrinutosti za ljudsko dostojanstvo ili zbog poštovanja prema božjem stvaralaštvu? Kako god da bilo, protivljenja vezana uz kloniranje i njegovo doprinošenje medicini postoje. Prof. dr. sc. Pavelić ističe sljedeće: "Stavovi o kloniranju ljudi mijenjali su se u posljednjih nekoliko godina među znanstvenicima. Dok se prije donekle ostavljalo odškrinuta vrata reproduktivnom kloniranju, danas je stav znanstvenika gotovo isključiv i svodi se na protivljenje. Teško će u budućnosti biti moguće naći čvrste argumente za reproduktivno kloniranje", te dodaje: "Pitanje da li dopustiti ili zabraniti reproduktivno kloniranje nije novo. Ljudsko je društvo oduvijek propisivalo da ako postoji širok dogovor oko toga da neke aktivnosti srozavaju naše moralne vrijednosti, takve su se djelatnosti zabranjivale zakonom i kažnjavale. Podsjetit ću da je tako ljudsko društvo iskorijenilo kanibalizam i žrtvovanje ljudi, a ne dozvoljava niti ubojstva. To je posljedica promjene moralnih vrijednosti tijekom napretka civilizacije." Prof. dr. sc. Pavelić ukazuje i na dobrobiti reproduktivnog kloniranja pod pretpostavkom da se svi metodološki problemi reproduktivnog kloniranja riješe te ističe: "Neke bi koristi od reproduktivnog kloniranja mogle u medicini postojati poput npr. rođenja djeteta roditelja koji nikako ne mogu imati dijete i kojima takvo stanje ugrožava integritet ličnosti."

No činjenica je da reakcije na događanja vezana uz kloniranje ljudi postoje. Jedna od njih je i strah. Na klonove se već sad gleda u negativnom smislu, ma da još nisu niti stvoreni niti se zna u kojem smjeru će se cijela priča oko kloniranja ljudi odvijati. Osim toga, činjenica da kloniranje ljudi otvara mogućnost uskrsnuća mrtvih te da stvara rješenje za plodnost homoseksualnih brakova mnogima nije draga. Možda bi veći strah trebala izazivati neumjerenost koja obilježava današnje društvo. Tehnologija se jako brzo razvija te oni koji nemaju mjeru i granicu mogli bi jako dobro iskoristiti ovu situaciju. Zbog svih navedenih informacija, niti ne čudi da je strah od kloniranja ljudi ukorijenjen u kolektivnoj svijesti čovječanstva. No, postoji li bilo kakva osnova ili razlog za strah? Evo što o tome misli prof. dr. sc. Pavelić: "Pod uvjetom da se riješe svi metodološki problemi u vezi s kloniranjem neki naročiti razlozi za strah ne postoje. Međutim, u ovom trenutku kad ne znamo puno o mehanizmima reprogramiranja, razlozi za strahove su veliki. Ne dvojim da će se riješiti etičko-moralne dileme, kao što su se rješavale za neke druge situacije u povijesti čovječanstva, no pravi biološki razlozi nalažu oprez", te ističe: "Ako se u nekoj daljoj budućnosti odlučimo za reproduktivno kloniranje, tada moramo riješiti znanstvene dileme. Jedan od dobrih putova je pristup istraživanja kloniranja primata. Danas postoje stanoviti uspješni primjeri embrija rezus makakija." Prof. dr. sc. Pavelić smatra da razlog za strah leži i u činjenici da bi kloniranje moglo biti zloupotrebljeno. Ali ističe i da je takav razlog u povijesti uvijek postojao, kad je bilo riječi o potencijalno opasnim postupcima, te da je stupanj zloupotrebe ovisio o tome s koliko se želje društvo željelo nositi s tim problemima. Na pitanje, što uopće uzrokuje strah od kloniranja ljudi, prof. dr. sc. Pavelić iznosi sljedeće: "Možda je u laika najveći razlog straha zloupotreba kloniranja u smislu kreiranje nekih nepoćudnih bića, negativnih likova ili osoba koje bi mogle pomoći postizanju stanovitih ciljeva pojedinaca ili društva. Takvi su strahovi nerealni, ali vrlo česti", te dodaje: "Zanimljivo se također pozabaviti uzrocima strahova javnosti ne samo od kloniranja, već i od sličnih inovacija biotehnologije. Glavni je razlog neznanje. Ljudi obično asimiliraju minimalnu količinu novih informacija na temelju kojih stvaraju novi ili stari stav o određenom problemu."

No, budući da kloniranje daje slabije i manje otporne jedinke, pitanje je - koliko je čovječanstvu to potrebno? Prof. dr. sc. Pavelić ističe: "Prema mišljenjima nekih znanstvenika kloniranje ljudi uzrokovalo bi neke dugoročne zdravstvene tegobe. Na to upućuju pokusi kloniranja životinja. Tako je npr. klonirana krava iz DNK odrasle somatske stanice uzete iz uha odrasle krave, uginula od anemije u dobi od 7 tjedana. Razlog tome mogao bi biti pogrešno genetsko reprogramiranje DNK tijekom procesa kloniranja", dodajući: "Naime, proces kloniranja iz odraslih somatskih stanica pretpostavlja reprogramiranje tih stanica, a to znači vraćanje u embrionalni stadij. U tom procesu može doći do pogreške reprogramiranja. Kako se o procesu reprogramiranja zna vrlo malo, to treba imati na umu kad se upušta u kloniranje ljudi." Iskusni znalci tvrde da bi kloniranje čovjeka bilo igranje ruskog ruleta s ljudskim životom. Megalomanija igranja s ljudskim stanicama, poznata i pod nazivom "igranje Boga", mogla bi ostaviti određene posljedice. No, hoće li ih uistinu ostaviti i kakve će one biti to ćemo tek vidjeti.

Arhiva