FunkyMEM portal za bitne stvari

Je li ljepota u očima promatrača, tj. imaju li različiti ljudi različite ideje o tome tko je privlačan ili postoje univerzalni standardi privlačnosti? Berscheid i Walster (1974; prema Feingold, 1992) vjeruju kako je ljepota definirana socijalnim konsenzusom. Drugim riječima, da bi nekog proglasili privlačnom osobom potrebno je da se veći broj ljudi složi oko toga je li neka osoba privlačna ili ne. Meta analiza Langloisa i suradnika (2000) pokazala je kako se ljudi između i unutar kultura slažu oko toga tko jest privlačan, a tko nije. Naravno da uvijek postoje iznimke i da će nam ponekad biti privlačan i netko tko se ne sviđa drugim ljudima. No, to je najčešće onda kada nas ta osoba privlače radi nekih drugih svojih karakteristika, a ne samog fizičkog izgleda ili lijepih crta lica.

No koje su to karakteristike lica osoba koje ljudi procjenjuju privlačnijima od drugih? Michael Cunningham je 1986. godine osmislio vrlo kreativno istraživanje kako bi dao odgovor na potonje pitanje. Muškim sudionicima dao je pedeset fotografija na kojima su bila prikazana lica ženskih osoba. Njihov zadatak je bio procijeniti privlačnost svake fotografije. Cunningham je potom izmjerio relativnu veličinu crta lica na svakoj fotografiji. Rezultati istraživanja pokazali su kako su žene koje su bile procijenjene kao jako privlačne imale slijedeća obilježja lica: velike oči i zjenice, mali nos, malu bradu, istaknute jagodične kosti, nagnute obraze, visoke obrve i širok osmijeh. Isto istraživanje Cunningham i sur. (1995; prema Aronson i sur., 2002) proveli su s ženskim sudionicama pri procjeni privlačnosti muških osoba. Pokazalo se kako su više procjene privlačnosti bile povezane s licima muškaraca koja su imala velike oči, istaknute jagodične kosti, nagnute obraze i širok osmijeh. Cunnigham i Zebrowitz (prema Feldman, 2001) smatraju kako su velike oči i mali nos obilježja koja se smatraju obilježjima dječjeg lica. Ta obilježja smatraju se privlačnima jer izazivaju osjećaje topline i nježnosti kod osobe koja percipira.

Osim karakteristika dječjeg lica koje se smatraju važnijima za privlačnost žena, a manje muškaraca, bitna obilježja privlačnosti (posebice muškaraca) čini se da su obilježja koja ukazuju na seksualnu zrelost (Cunningham, 1986). Istaknute jagodične kosti pronalazimo samo na licima odraslih osoba, a upravo je to obilježje koje se veže uz seksualnu zrelost. Evolucijska teorija objašnjava ove spolne razlike u preferiranju određenih karakteristika lica suprotnog spola u terminima različitih reproduktivnih strategija muškaraca i žena. Naime, muškarci su evolucijski predisponirani na traženje onih karakteristika kod žena koje će signalizirati njezino zdravlje i mladost, a upravo to govore obilježja dječjeg lica (Buss, 1988; prema Myers, 1993). Za razliku od toga, žene će na potencijalnim partnerima tražiti obilježja koja signaliziraju zrelost i dominaciju kako bi osigurale veću vjerojatnost preživljavanja svojih potomaka. Ova teorija dobila je potvrde u istraživanjima, no kao i svaka druga teorija podvrgnuta je kritikama jer se smatra kako je uz bitne evolucijske korijene potrebno razmotriti i socijalnu i kognitivnu pozadinu ljepote.

Langlois i sur. (1990; prema Aronson i sur., 2002) definirale su još jedno obilježje koje lice čini privlačnim - prosječnost. One su pretpostavile kako su za oba spola privlačna ona lica čije su crte aritmetička sredina, tj. prosjek vrste, a ne krajnosti. Primjenom računala, digitalno su obradile veliki broj fotografija lica muškaraca i žena. Nakon toga su uzele dvije fotografije koje su spojile u jednu. Stvorena fotografija predstavljala je točan matematički prosjek dviju fotografija iz kojih je stvorena. Postupno su dodavale nove fotografije te stvorile dvije kombinirane fotografije od kojih je prva bila stvorena od šesnaest lica, a druga od trideset i dva lica. Tako stvorena lica istraživači su nazvali tipično ili poznato lice. Zadatak sudionika u njihovom eksperimentu bio je procijeniti privlačnost kombiniranih fotografija kao i onih pojedinačnih od kojih je kombinirana sastavljena. Rezultati istraživanja su, sukladno pretpostavkama, pokazali kako je prosječno, kombinirano lice percipirano privlačnije od svih lica od kojih je sastavljeno (iako kombinirana lica nisu imala obilježja za koja se u različitim kulturama slažu da su privlačna). Ono je najprivlačnije iz razloga jer je izgubilo određene netipične varijacije koje se javljaju na pojedinačnim licima.

Kako bismo zaključili raspravu o tome tko je privlačan i što je to što osobu čini privlačnom, potrebno je izložiti teoriju Ashmorea i suradnika (1996) koji smatraju kako je fizička privlačnost višedimenzionalna kategorija. Oni pretpostavljaju kako ljudi razlikuju više dimenzija privlačnog izgleda te da nisu svi privlačni pojedinci percipirani kao jednaki. Svojim istraživanjem su pokazali kako sudionici percipiraju najmanje tri kategorije fizičke privlačnosti žena. To su seksi, mladenačka (neseksualna, slatka djevojka, djevojka iz susjedstva) i trendi (prate modu i trendove) koje ispitanici razlikuju na temelju nekih obilježja fotografije, lica i tijela osobe (npr. smiješak, poza tijela, pozadina fotografije, neformalan ili formalan stav i sl.). Ovisno o tome u koju kategoriju svrstamo neku ženu pripisat ćemo joj neke karakteristike koje povezujemo s tom određenom kategorijom. Istraživanje Ashmorea i sur. (1996) ima nedostataka, no prvo je koje je ukazalo na važnost proučavanja cijelog spektra fenomena fizičke privlačnosti koji obuhvaća i crte lica, emocionalni izražaj, način odijevanja i različite druge fizičke karakteristike.