Zona
Izmedu zivota i smrti

IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

Iako niti jedna grana znanosti još nije pronašla objašnjenja za takvo iskustva,smrt je odumiranje fizičkog tijela kada svijest mora napustiti to tijelo koje više ne funkcionira.Što se događa nakon što se duša odvoji od tijela, saznajte više.

Smrt je odumiranje fizičkog tijela kada svijest mora napustiti to tijelo koje više ne funkcionira. To opisuju i ljudi koji su doživjevši kliničku smrt, doživjeli odvajanje duše od tijela. Uglavnom govore o putovanju kroz tunel na kraju kojeg ih je čekala svjetlost i prepreka u obliku rijeke, potoka, zida ili mosta, te osoba, za koju 81% kršćana i 13% nekršćana tvrdi da je sam Isus Krist, koja im objašnjava kako nakon prelaska prepreke nemaju mogućnost povratka u svoje fizičko tijelo.

Mnogi se nakon tog upozorenja odluče vratiti 'na ovu stranu', na kojoj ih je u brojnim slučajevima znao dočekati nizozemski kardiolog dr. Pim van Lommel. On je naime često susretao ljude koji su nakon kratkog razdoblja kliničke smrti doživjeli iskustva bliska smrti, a nakon buđenja su se mogli sjetiti svega što se događalo dok su navodno bili mrtvi. Znali su što su radili liječnici i medicinske sestre, gdje im je bila odjeća, i to sve dok su bili u komi.

Sve to je van Lommela navelo na razmišljanje i shvatio je da se događa nešto neobično s ljudskom svijesti, o čemu kaže sljedeće:
"Smatra se da je znanstveno nemoguće imati sjećanje na trenutak u kojemu je osoba bila bez svijesti. Zbog toga sam 1988. počeo proučavati taj fenomen. Prvo je istraživanje trajalo od 1988. do 1992., a drugo od 1992. do 1999. godine. Tražili smo objašnjenje za iskustva bliska smrti. Ispitali smo 44 pacijenta koji su doživjeli srčani zastoj kako bismo ustvrdili uzrokuje li srčani zastoj transformaciju koju su doživjeli. Otkrili smo da je uzrok srčani zastoj."

To najveće istraživanje o iskustvima bliskim smrti van Lommela je dovelo do zaključka da ne postoje fiziološka, psihološka farmakološka ili demografska objašnjenja zbog čega ljudi doživljavaju takva iskustva.
"Medicinski podaci kod 82% pacijenata koji nisu imali sjećanja na razdoblje u kojemu su bili bez svijesti, bili su posve jednaki onima kod 18% pacijenata koji su doživjeli iskustvo blisko smrti i imali sjećanja iako su i jedni i drugi doživjeli kliničku smrt."

Nedokazivost subjektivnog iskustva

Van Lommel tvrdi da je 4% populacije doživjelo iskustvo blisko smrti, što znači da se radi o više od 25 milijuna ljudi! No, mogu li oni to dokazati?
"Pitanje nije koliko je to iskustvo stvarno jer se radi o subjektivnoj stvarnosti. Svi imamo subjektivna iskustva. Problem kod subjektivnih iskustava jest kako ih dokazati. Nema znanosti koja bi to mogla proučavati. Nema znanosti koja bi mogla dokazati subjektivno iskustvo jer je naša moderna zapadna znanost okrenuta materijalnom, što znači da mora postojati nešto što se može izmjeriti, a subjektivna iskustva je nemoguće izmjeriti. Moguće je dokazati da postoji stanje pojačane svijesti koje uključuje sjećanja, identitet, sjećanja iz ranog djetinjstva i izvantjelesnu percepciju beživotnog tijela gledanog iz visine. Moguće je dokazati da za to vrijeme u kori mozga nije bilo nikakve aktivnosti. To bi značilo da svijest nije vezana uz tijelo i da je uvijek svugdje oko nas. To znači da kad razgovaramo o eutanaziji, nastavku liječenja pacijenata u komi ili na samrti, o pobačaju ili vađenju organa uvijek moramo imati na umu da uz tijelo postoji i svijest. Ljudi mogu biti svjesni, iako je njihovo tijelo bez svijesti."

Funkcija 95% ljudskog DNK je još uvijek nepoznata. Upravo u tom podatku možemo pronaći razlog zbog čega možemo doživjeti kontinuitet svojeg tijela i svijesti kada tijelo doživi transformaciju. Naime, svake sekunde odumre 5 000, a svaki dan 50 milijardi stanica u tijelu, na čije mjesto dolaze druge. To znači da svaki dan imamo novo tijelo, ali osjećamo se isto, iako nam se tijelo mijenja. Kako je onda uz takve promjene moguće da osjećamo kontinuitet između tijela i svijesti? To znači da naše tijelo i svaka njegova stanica imaju sposobnost prihvaćanja.

No, iako svake minute u našem tijelu umire stotine tisuća stanica, čak i smrt našeg fizičkog tijela ne predstavlja kraj naše biti, smatra van Lommel.
"Naša bit je svijest, a ona je uvijek tu. Nije vezana za neko mjesto. Svijest je u nekoj višoj dimenziji gdje su joj naša prošlost i budućnost uvijek dostupni. U budnom stanju svijesti, na javi, možemo iskusiti samo dio naše velike svijesti. Cijelu svijest možemo osjetiti kada naše tijelo i mozak prestanu funkcionirati. Takvo stanje zovemo iskustvo blisko smrti."

To razdoblje pojačane svijesti posjeduje određene elemente, od kojih većina ljudi doživi tek nekoliko, premda ih je moguće proživjeti do 12, koje van Lommel objašnjava na sljedeći način:
"Kao prvo, događa se da ljudi to iskustvo ne mogu opisati riječima. Ako su na primjer doživjeli prometnu nesreću i slomili kosti, obično ne osjećaju bol niti strah i javlja se osjećaj potpune sreće. Tada shvate da su mrtvi i da njihova svijest može izaći iz tijela i gledati slupani auto i njihovo beživotno tijelo, s visine. Shvate da je njihovo tijelo dolje, a oni su gore. Zatim mogu ući u mrak koji oko 50% ljudi ispuni strahom, a onda vide svjetlost i krenu prema njoj velikom brzinom. Nakon toga se mogu naći u drugoj dimenziji, punoj živopisnih boja, divne glazbe i prelijepih krajolika. Neki osjete kako im se vraća životna snaga i pred očima im se odvrti cijeli život, svaka misao, riječ i događaj, uključujući i svijest o posljedicama koje su donijeli sebi i drugima. Na neki način dobiju uvid u svoj život. Katkad ljudi vide neke buduće događaje. Zatim dođu do granice u obliku izmaglice, zida ili planine i ondje mogu komunicirati sa svjetlosnim bićem ili preminulom rodbinom. A onda se moraju vratiti jer još nisu ispunili neku zadaću. Zatim svjesno dožive povratak u svoje oštećeno tijelo. To je užasno iskustvo."

Nijedna grana znanosti još nije pronašla objašnjenja za takva iskustva, što je van Lommel smatrao dovoljnim razlogom da napusti dosadašnja materijalistička objašnjenja i koncipira teoriju kontinuiteta.
"Postoje polja svijesti, a svijest nije vezana za jedno mjesto. Ona se nalazi u višoj dimenziji izvan vremena i prostora. To je nešto poput polja vjerojatnosti u kvantnoj mehanici. Valovi informacija svijesti koje primamo svojim tijelom, jedan su aspekt cjelokupne svijesti. Svijest koju imamo u budnom stanju, fizički je aspekt više svijesti. Ne možemo izmjeriti niti vidjeti svijest kao što ne možemo vidjeti ni silu gravitacije. Ne možemo je izmjeriti i ne znamo gdje se nalazi, ali vidimo njezinu fizičku stranu."

I dok fizičku stranu gravitacije možemo uočiti čim nešto ispustimo iz ruke, takva strana svijesti skriva se u tijelu, tj. mozgu, pa je možemo izmjeriti EKG-om i magnetskom rezonancom. Takvoj fizičkoj lokaciji svijesti u prilog idu i svjedočanstva ljudi s transplantiranim tuđim organima koji tvrde da su nakon operacije dobili sjećanja i navike donatora organa. Dr. van Lomell smatra da se to događa kod lokalizirane svijesti koja je urezana u stanični DNK. Tako primjerice kod transplantacije srca, koje posjeduje velike količine DNK, ono još prima dijelove darivateljeve svijesti. Mogućnost da tuđu svijest prosljeđuju stanične memorije, dr. Lommel odbija iz jednostavnog razloga što se stanice prečesto mijenjaju.
"98% svih atoma i molekula svake godine nestane, a na njihovo mjesto dođu drugi. Nije moguće pohraniti svijest u stanice, ali stanice mogu primati podražaje i djelovati kao rezonantno sučelje za polja svijesti."

Iako najvišim razinama svijesti ljudi pristupaju u posebnim, obično traumatičnim okolnostima, oni imaju pristup tim informacijama. Ali one koji ih dožive, često potom ne shvaća okolina.
"Uvijek želim vjerovati ljudima kada govore o subjektivnim iskustvima. Ali to je nemoguće dokazati. Nemoguće je dokazati, na primjer, da vi volite glazbu ili umjetnost, ali vama je to stvarno jer se radi o subjektivnom iskustvu. Subjektivna iskustva jesu stvarna, ali nemoguće ih je znanstveno dokazati."

Psihološki aspekt iskustava bliskih smrti

Da bi se mogao objasniti pojam smrti, potrebno je prvo definirati njegov sastavni prethodni dio. Život je konstantni odnos razlike potencijala, odnosno energetski tok između plusa i minusa. Onog trena kad se izvrši poništavanje plusa i minusa, tj. kada potencijala nestane, govorimo o smrti bilo kojeg sustava, bilo da se radi o biološkom, psihološkom ili političkom, tj. društvenom životu.

Naime, već od prve godine života svaki čovjek prolazi kroz procese u kojima se vrši blokiranje energetskog protoka. Samim odgojem roditelji blokiraju niz motivacija koje nisu socijalno prihvatljive i polako se u mladoj osobi gradi aspekt funkcioniranja prema van, dok se niz nerealiziranih motivacija gomila i nikada ne ugleda svjetlost dana. Najočitiji primjer takvog odgoja nalazi se u usvajanju uloge spola gdje se selektivno propuštaju samo neke prihvatljive motivacije, a one odudarajuće, čovjek svojim odrastanjem uči sam zatomiti. Psihijatri, koji su pak radili s osobama koje su opasno zakoračile u trenutak smrti, zaključili su da su pri tom iskustvu, upravo te odgurnute motivacije došle do izražaja.

U fenomenu umiranja imamo često opis ljudi da im se cijeli život odvrti u jednom trenutku, a mnogi psihijatri smatraju da se ne odvrti cijeli život, nego samo oni momenti koji nose emocionalni naboj. Prema tome bi moment smrti bio proces u kojem se definitivno prazni sva ona akumulacija emocionalnog potencijala tj. energetskog naboja koji se nije realizirao tijekom života, što uključuje potisnute mehanizme odgoja, ali i prepreke koje su bile zadržane. Trenutak oslobađanja tog naboja koji se odvija i u psihoterapijskom procesu, da ljude oslobodi naboja što se nakuplja iznutra, i svako približavanje ravnoteži, doživljava se kao velika ugoda. Stoga, i velik broj ljudi koji doživljava kliničku smrt opisuje to stanje kao izuzetnu ugodu, čak i najveću koja im se ikad u životu dogodila.

Prema psihološkom opisu, u trenutku smrti se individualni dio pojedinca, stvaran tijekom života, raslojava. Tako se čovjek vraća kolektivnoj ljudskoj svijesti, tj. skupini instinkta i poriva ili arheotipovima. Ali iskustva bliska smrti sadrže i fenomen tzv. astralne projekcije, koji je u psihijatriji poznat i iz sasvim drugačijih slučajeva depersonalizacije, koji je česta pojava kod mladih ljudi. Kada se zna da su gotovo svi ljudi suočeni sa smrću opisivali prolazak kroz tunel, na čijem kraju ih je čekala svjetlost koju su doduše, taj put, izbjegli, a da mnogo mladih ima osjećaj kako danas kroz život samo besciljno tumara tražeći svjetlo na kraju puta, usporedbe su neizostavne.

U stanju kliničke smrti, tijelo prolazi kroz traumatično i nadasve stresno iskustvo u kojem je moguća aktivacija obrambenog mehanizma koji tijelo štiti od preintenzivnog šoka. Naime, znanstveno je dokazano da u takvim trenucima dolazi do enormne produkcije endorfina, pod utjecajem kojih i sami u sebi možemo stvarati iluzije koje nam obećaju da nećemo umrijeti.

Stoga znanost opovrgava iskustva doživljena za vrijeme kliničke smrti, iako poznati alternativni liječnik Drago Plečko tvrdi da ima i drugačijih dokaza:
"Međutim ima situacija koje i to opovrgavaju, i koje upućuju da i te druge strane postoje i da ne možemo umrijeti fizički. Naime, određene meditativne tehnike, posebice Sant Mat, već je prije 150 godina u djelu Sar Bachan opisala kako izgledaju te više razine postojanja čovjeka. Kuda on putuje kad umre. To bi bila sasvim obična tvrdnja da ne postoje ljudi koji su to iskusili u meditaciji i tu postoje stupnjevi kroz koje ljudi prolaze, koja u jednom neekstremnom stanju, dakle ne u fazi kliničke smrti, nego u dubokom stanju, prolazi na tu drugu stranu. Ono što se subjektivno događa jest da čovjek u meditaciji, nakon sat, dva, tri, vidi intenzivnu svjetlost u području tzv. trećeg oka, odnosno pinealne žlijezde i on se počinje subjektivno približavati toj svjetlosti i kad se približi ona se rasprši i pojave se nebesa isto kao što su i nebesa ovdje na Zemlji, na kojima je i jedna zvijezda sjajnija od ostalih. Opet se sviješću približavate toj zvijezdi - ona se opet rasprsne i javlja se jedno unutrašnje Sunce. Isti je postupak sa Suncem i javlja se Mjesec i nakon toga kroz jedan tunel, čovjek vrlo velikom brzinom prelazi na drugu stranu. I tu možete sretati različite inteligencije, Svece, osobe koje su umrle, a koje ste poznavali itd. Sve je doista točno, to je vrlo jedan intenzivan doživljaj i kada se vratite u svoje fizičko tijelo, ono što ostaje, je potpuna sigurnost da je to tako i da ne možete umrijeti."

Bitna razlika između ovog iskustva i onog doživljenog u stanju kliničke smrti jest da opisi iz drugoga, zaista i mogu biti pripisani ekstremnom stanju šoka, dok doživljaji iz opuštenog stanja meditacije postavljaju visok stupanj vjerojatnosti da svjetovi koje religije opisuju i postoje.

Pogledajte video:

Arhiva