FunkyMEM portal za bitne stvari

Često sebe identificiramo sa svojim zanimanjima, religijskom pripadnošću, nacionalnošću, bračnim statusom, ulogom roditeljstva, pa čak i bolestima. Osjećaj za postojanje vezujemo za uloge koje obavljamo i u kojima se nalazimo, pa se tako često događa da ljudi koji završe svoj radni vijek i umirove se, dožive pravu krizu identiteta te se osjećaju beskorisno, besmisleno i beznadno. Osjećaju da su postojali samo kroz ulogu s kojom su se identificirali kroz život. Što su uspješniji bili, to je nekima teže kasnije živjeti bez svakodnevnih pohvala, postignuća i osjećaja da vrijede samo kroz poslovni doprinos.

Slično se događa i u životu majki ili očeva koji svu svoju energiju usmjere na svoju djecu. Kada djeca odrastu i odu, oni su izgubljeni i jako teško pronalaze smisao van uloga roditeljstva. Djeca često preuzimaju ulogu tampon zone u obiteljima pa njihov odlazak iz roditeljskog doma često otkrije pravu prirodu odnosa među roditeljima i činjenicu da nikad nisu spoznali sebe i usmjerili se na svoj vlastiti razvoj. To utječe negativno i na roditelje i na djecu koja često iskušavaju osjećaj krivnje nakon odlaska jer su i oni identificirani ulogom miritelja u obitelji, a koju tada više ne mogu obavljati.

Razmislite, kada dolaze teška vremena, možete li se prilagoditi i može li vaš živčani sustav podnijeti promjene koje nastupaju? Ili se grčevito držite vezani za svoje uloge pod svaku cijenu? S čime ste identificirani i kroz što postojite? Od čega niste slobodni?

Svako vrijeme nosi svoje promjene i kad gledamo unatrag u povijest, uvijek su postojala vremena koje nazivamo teškima. Ako se prisjetimo onoga što znamo o Srednjem vijeku, znamo da se pamti kao hladno razdoblje u kojem je ljudski život malo vrijedio i oduzimao se često bez razmišljanja i iz hira. Danas više ne odrubljujemo glave, a naša medicina pokušava spasiti svaki život, čak i onaj koji se tek razvija u utrobi majke, a koji je nekad bio prepušten na milost i nemilost prirodnog odabira i opstanka. Vjerujemo da smo danas humaniji i svjesniji. Čvrsto se držimo za život koji smo produžili i za svoje postojanje ovdje na Zemlji.

Pogledajmo malo što se trenutno događa oko nas i koja je naša stvarnost u tom našem postojanju. Čitam i mnogi pišu da je godina bila grozna i da smo sretni što je završila, ne ponovila se. Međutim, malo je smiješno ako zaista vjerujemo da će s datumom nestati ono što smo proizveli. Namjerno kažem proizveli, jer događaji koji su oko nas su echo naše kolektivne razine svjesnosti, onoga čime odišemo, vibriramo, onoga što svi zajedno odašiljemo iz sebe prema van. Ako je Zemlja živa, a i mi smo živi, zar nije to neki suživot živih bića koji utječu međusobno jedni na druge? Ako tako pogledamo, onda bi trebali preuzeti i odgovornost, zar ne? Ono što smo radili u prošlosti, sada dolazi na naplatu kao posljedica. Ono što će tek biti, kreiramo sada. Nema kazne, postoje samo posljedice nakon akcije. I nema tog datuma koji će to obrisati.

Ovdje na Zemlji vezali smo se za mnoge uloge od kojih i one materijalne, vjerujući da će trajati vječno i da je izvor nepresušan. Iako znamo da ćemo umrijeti sasvim sigurno jednog dana, smrt nas uvijek iznova šokira. Prošle godine šokirale su nas i mnoge vijesti koje nismo ni sanjati mogli pa smo malo pomalo postali svjesni kako bez nekih stvari možemo i moramo. Na sve strane pozivi na buđenje, na promjene. Zemlja se trese, priroda je neumoljiva. Tresemo i mi, a prioriteti se mijenjaju. Možda smo buđenje zamišljali kao nježno i lagano, a dobili smo hladan tuš i glasan alarm. Za vrijeme prvog lockdowna, imala sam priliku vidjeti ljude koje je izolacija doslovno slomila. Vjerujem da je svima nama nedostajao društveni život, no neki to nisu mogli nikako prihvatiti. Podigli su se veliki strahovi, a mnogi su svoje postojanje doveli u pitanje zbog nemogućnosti da žive na ustaljen način i obavljaju uobičajene uloge. To dovodi do pitanja postojimo li mi ako ne postoje naše naučene svakodnevne aktivnosti? Imamo li mi te aktivnosti ili one imaju nas? Postojimo li mi ako nestane naš krov nad glavom ili bolest promijeni naše tijelo? Možemo li se prilagoditi, prihvatiti promjenu? Postojimo li izvan granica našeg materijalnog posjedovanja ili ako izgubimo nekoga koga volimo?

A što ako naše postojanje započinje tek kada otpustimo sve naše identifikacije i memorije prošlosti, kada se oslobodimo svega onoga čega se bojimo, bez čega mislimo da ne možemo? Što ako naša sloboda ovisi o količini straha kojeg smo spremni otpustiti?

Ovakvim promjenama se opiremo jer su bolne, dio nas doslovno umire. U prirodi smrt uvijek rezultira novim rađanjem, novim ciklusom. Tako je i u nama ljudima. Kada otpuštamo ono s čime smo se poistovjetili u svome životu, možemo se osjećati kao da umiremo i bojimo se pustiti tom procesu. No, tek tada stvaran život počinje.

Kad bismo samo bili svjesni da možemo pustiti i biti u toku sa životom, bili bismo prisutniji u svom bivanju. Takva ravnoteža i sklad u nama, odrazila bi se prema van i odjeknula cijelom Zemljom.

Ostaje uvijek na nama da preuzmemo odgovornost i odaberemo put kojim želimo ići. Što vi birate?

Autorica teksta: Kristina Smolić Lerš, više o njezinom radu saznajte ovdje