Zona
Iss 3489 06399

ISTINA O INTROVERTIRANIM LJUDIMA

Naučite više o stanju uma introvertiranih ljudi. Njihova samozatajnost može pobuditi u drugim ljudima dojam o tome da nemaju što za reći. No, je li baš tako? 

Tko su introverti? Jesu li svi introverti stidljivi? Imamo li predrasude o ljudima koji imaju tu izraženu crtu ličnosti i zašto? Autorica Susan Cain donosi odgovore na ova i brojna slična pitanja u svojoj knjizi: Tišina: snaga introvertiranih osoba u glasnomu svijetu, izvorno objavljene 2012. godine.

Društvo u kojemu živimo teži ekstrovertiranosti

Živimo u stvarnosti prepunoj različitih polariteta koji su, osim u prirodi, prisutni i u cijeloj civilizaciji i društvu. U svakom morfičkom polju jedan polaritet obično ima veću vrijednost od drugoga. S obzirom na to, gledamo li na zapadnjačko društvo kao na jednu vrstu morfičkog polja, u njemu se više cijeni ekstrovertiranost od introvertiranosti. Prema Cain: „Živimo u sustavu vrijednosti koji ja nazivam idealom ekstrovertnosti, a to je sveprisutno uvjerenje da je ideal biti društven, dominantan, osjećati se ugodno u središtu pozornosti.“ Društvo u kojem živimo orijentirano je na ekstrovertiranost i tu je pojavu dobro osvijestiti i prihvatiti je kao informaciju za bolje razumijevanje svijeta oko nas.

Ipak, to ne znači da je ekstrovertnost jedini ispravan način poimanja stvari niti da je bolja od introvertnosti. Korijeni privilegiranja ekstrovertiranosti sežu u daleku prošlost, stoga autorica donosi podatak o vremenu u kojemu se ekstrovertiranost posebno cijenila: „Divljenje prema ekstrovertiranosti možemo pratiti još od razdoblja starih Grka, koji su iznimno cijenili vještinu govorništva, te od Rimljana kojima je najgora moguća kazna bila protjerivanje iz grada, u kojemu je vladao bogat društveni život.“ Iz prethodne tvrdnje proizlazi da je područje na kojemu je ekstrovertnost bila važna još u antičko doba, smješteno više na zapad. Neki istočnjački narodi, npr. Kinezi više su okrenuti prema unutra. No to je vrlo općenita tvrdnja, a iz generalizacija proizlaze i razne predrasude. Koji su to stereotipi?

Jesu li introverti sramežljivi?

Ljudi ih uglavnom smatraju sramežljivima, no je li to uistinu tako? Susan Cain tvrdi da je to pogrešno: „Introvertirane osobe nisu nužno stidljive. Stidljivost je zapravo strah od neodobravanja društva ili od poniženja, dok je introverzija sklonost prema okruženju koje nije previše poticajno. Stidljivost je sama po sebi bolna, introverzija nije. Razlog zašto ljudi ponekad miješaju ta dva pojma je taj što se oni ponekad preklapaju (iako psiholozi raspravljaju u kojoj mjeri je to tako). Neki psiholozi bilježe te dvije tendencije na vertikalnoj i horizontalnoj osi, s time da je spektar introvertiran-ekstrovertiran na horizontalnoj osi, a anskiozan-stabilan na vertikalnoj osi. U takvu modelu dobivate četiri kvadratna tipa ličnosti: mirni ekstrovertirani, anksiozni (ili impulzivni) ekstrovertirani, mirni introvertirani i anksiozni introvertirani. Drugim riječima, možete biti stidljiva ekstrovertirana osoba, poput Barbre Streisand, koja ima vrlo osebujnu osobnost, ali se istodobno silno boji nastupa.“ Ovakvo znanje nažalost nije potpuno popularno, iako je dostupno. No baš zbog toga što se na njega ne može naići osim u knjigama ili eventualno na internetu ako znamo što tražimo, takav stav i dalje ne prevladava u javnom mnijenju. Za početak, važno je razumjeti razliku između stidljivosti i introvertnosti zato što nam ta razlika može poslužiti kao koristan uvid u ljudsko ponašanje i kao smjernica za prihvaćanje raznovrsnih ljudskih osobnosti, spoznaje da je u redu i jedno i drugo.

Zar introverti nemaju što za reći?

Osim što introverte često smatramo stidljivima, njihova izražena samozatajnost može pobuditi u drugim ljudima dojam o tome da nemaju što za reći. Autorica objašnjava kako „istraživanja ipak pokazuju da ne postoji veza između pričljivijih osoba i više inteligencije. U jednom istraživanju, skupini studenata rečeno je da zajedno riješi matematički problem i da članovi međusobno odrede jedni za druge koliko su inteligentni i kakvo im je prosuđivanje. Veću ocjenu dobili su studenti koji su najviše pričali, iako njihova rješenja (kao ni test matematike na državnoj maturi) nisu bili ništa bolji od manje pričljivih studenata. Tijekom posebne vježbe razvijanja poslovne strategije za osnivanje kompanije, ti isti studenti dobili su slične visoke ocjene za kreativnost i moć analitičkog prosuđivanja.“ Ako promotrimo tendenciju društva da se pričljiviji ljudi češće smatraju pametnijima, na prvi pogled, to se može činiti sasvim logičnim, ali zapravo to uopće nije pravilo. Netko šutljiv može u pravom trenutku samo u nekoliko riječi izraziti mudru tvrdnju, dok s druge strane netko pričljiv može često pričati o nevažnim stvarima. To je valjda zato što očekujemo da kad netko priča, da će reći nešto važno. I to je donekle istina jer svi mi u određenoj mjeri govorimo o onome što je važno, ali ne ono što je važno bilo kome, nego nama samima.

I introverti mogu biti vođe

Cain u svojoj knjizi piše o istraživanju koje je proveo profesor menadžmenta Adam Grant. Cilj njegove studije bio je otkriti u čemu su bolji introvertirani, a u čemu ekstrovertirani vođe: „Grant kaže da je popularni tisak pun savjeta kako bi introvertirani vođe više trebali vježbati vještine javnoga govorništva i kako bi se više trebali smiješiti. Ali Grantovo istraživanje ukazuje na to da bi introvertirani vođe trebali barem u jednom pogledu nastaviti onako kako im je prirodno: u ohrabrivanju zaposlenika da poduzmu inicijativu.“ U svijetu koji stoljećima više preferira ekstrovertiranost od introvertiranosti zaboravljamo da i potonja ljudska osobina ima svoje dobre strane.

Osim toga, svatko od nas u sebi ima i jednu i drugu osobinu, od kojih jedna samo prevladava. Autorica na to podsjeća kratkim i jasnim citatom psihoanalitičara Carla Junga: „Ne postoji čista ekstrovertirana ili čista introvertirana osoba. Takva bi osoba bila u ludnici.“ Sazdani smo od obje suprotnosti, istovremeno smo i introvertirani i ekstrovertirani, što je paradoksalno, kao i mnogo toga u životu. Dok su jedni više okrenuti prema sebi, drugi više vole druženja.

Iako su obje komponente ličnosti zapravo jednakovrijedne, treba imati na umu da današnje društvo ipak više preferira ekstrovertiranost. Zašto? Uzimajući tu činjenicu u obzir, osobi koja je introvertirana bit će jasnije da je s njom sve u redu i da se ne mora mijenjati ako ne želi i da je društvo koncipirano tako da od svakoga očekuje da bude ekstrovertiran. I jedna i druga grupa ljudi svakodnevno se u različitim situacijama prilagođava svijetu u kojem živi. Ponekad situacije od nas zahtijevaju da više gledamo unutra, a ponekad trebamo pogledati van. Nekima bolje ide na pisanom, a nekima na usmenom dijelu ispita, ali svi uglavnom možemo iskusiti oba izazova, a da bismo to mogli, zato u sebi i imamo malo jednoga i malo drugoga.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva