Zona
Igraju%20li%20se%20znanstvenici

IGRAJU LI SE ZNANSTVENICI BOGA

Znanstvenici ističu pozitivne strane kloniranja i novih otkrića koja mogu pomoći u liječenju različitih bolesti i stanja, dok njima suprotstavljeni "etičari" tvrde da bi bilo divno kad bi se proučavanja mogla zaustaviti na tome. Koliko koraka nas dijeli od svijeta u kojem su klonirani sugrađani stvarnost?

Kloniranje je kao znanstvena pojava realan produkt današnjeg društva, no sama moralnost kloniranja oduvijek je bila upitna. Ali najnovije spoznaje upućuju na korisnost manipulacije genima. Naime, nakon što je ljetos uspješno kloniran ljudski embrij, nedavno su znanstvenici sa Sloan-Kettering Instituta u New Yorku došli do spoznaje da kloniranje može pomoći pri liječenju moždanih oboljenja.

Terapijsko korištenje kloniranja u te svrhe isprobano je na miševima i djeluje. Miševima oboljelim od Parkinsonove bolesti klonirane su i ponovo ugrađene njihove zdrave moždane stanice, nakon čega je bolest kod svih šest laboratorijskih miševa ili nestala ili se stanje bitno popravilo. Ovo je prvi put da je takav postupak uspio, iako se već neko vrijeme intenzivno radi na tome, no zasad je još uvijek upitno je li takav način terapije primjenjiv i na ljude.

Povijest kloniranja

Kloniranje kao pojam označava oblik nespolnog razmnožavanja različitih jednostaničnih i višestaničnih organizama pri kojem nastaju potomci koji su jednaki roditeljskom organizmu i međusobno. Sam termin potječe iz 1963. godine, kad je britanski znanstvenik J. B. S. Haldane u predavanju "Biološke mogućnosti ljudske vrste u sljedećih 10.000 godina" izjavio da će kloniranje biti izvedivo i da bi moglo značiti dobrobit za cijeli ljudski rod, no još godinu prije britanski znanstvenik John Gurdon je uspio prenijeti jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Žaba se nije uspjela razviti dalje od punoglavca, ali je sam pokušaj otvorio vrata daljnjem eksperimentiranju.

Najviše kontroverzi izazvala je klonirana ovca Dolly, "rođena" 5. srpnja 1996. godine, koja je značajna po tome što je bila prvi sisavac kloniran iz stanice odrasle jedinke. Klonirana je iz smrznutih stanica svoje "majke", što je pokazalo da je kloniranje moguće i nakon smrti. Za života Dolly je postala majka četvero janjadi, a eutanizirana je 14. veljače 2003. godine, kao relativno mlada ovca, budući da je bolovala od raznih kroničnih bolesti, te je pokazivala znakove ranog starenja, što je vjerojatno rezultat činjenice da je njezina "majka" u trenutku kad su joj izvadili stanice već bila stara 6 godina.

Znanstvenici su se tijekom kloniranja različitih životinja susretali s raznim problemima, pa su primjerice klonirane ovce bile prevelike, mišja maternica čak četiri puta veća od prosječne, a klonirane životinje redovito su obolijevale i to prvenstveno od staračkih bolesti.

Odnos između originalne i klonirane jedinke, znanstvenici često uspoređuju s jednojajčanim blizancima, koji su, iako imaju identičnu genetsku strukturu, različiti ljudi, s različitom osobnošću, pa je tako upitno i koliko je klonirana jedinka zaista vjerna originalu, osim fizičke, odnosno genetske podudarnosti, naravno. To pitanje se najčešće veže uz pitanje kloniranja čovjeka.

Najznačajniji znanstvenik na tom području je talijanski liječnik dr. Severino Antinori, koji je za područje kloniranja ljudi zainteresiran kao ginekolog, iz razloga ne bi li pomogao neplodnim parovimam, kojima druge metode ne pomažu, da dobiju djecu. Očev genetski kod u teoriji bi bio ubačen u jajašce koje bi potom bilo ubačeno u utrobu žene. Dijete bi kao rezultat kloniranja izgledalo identično kao otac. Antinori je izjavio da je 1,500 parova izrazilo interes za začeće putem kloniranja, a 2002. godine je navodno uspješno izveo inseminaciju kod tri žene, no daljnje detalje o ženama nije htio otkriti, tako da znanstvenici sumnjaju u njihovo postojanje.


 

Postupak kloniranja

Postupak započinje izdvajanjem neoplođene ženske jajne stanice iz koje se potom izvlači jezgra. Iz životinje koja se klonira uzima se zatim stanica koja sadrži sve genetske informacije o vlasniku, te se stavlja u jajnu stanicu kroz koju se pušta struja, što izaziva spajanje citoplazme jajne stanice i unesene stanice. Nakon tog postupka stanica se dalje dijeli kao normalna stanica. Postoje tri tehnike samog kloniranja. Prva se zasniva na postupku kloniranja embrija čime nastaju svojevrsni jednojajčani blizanci. Pri tom postupku se dobiveni embrij cijepa ne bi li se dobio veči broj željenih produkata. Druga je tehnika stvaranje genetski jednakih jedinki od već postojeće jedinke tako što se genetski materijal ubaci u neoplođenu jajnu stanicu. Treća tehnika obuhvaća pak izvlačenje samo onog dijela genetskog materijala koji nas zanima, iz stanice jedinke koju želimo klonirati, u neoplođenu jajnu stanicu bez jezgre.

Nedavni pokušaj spajanja DNK-a krave i čovjeka potaknuo je razne rasprave diljem svijeta o tome koliko daleko bi se s genetskim manipulacijama daleko smjelo ići. Naime znanstvenici su spojili ljudski DNK-a s kravljim, tako da su jezgru kravljeg jajašca zamijenili ljudskim DNK. Znanstvenici su pokus pokušali opravdati time što bi njihov postupak, dugoročno gledajući, trebao pomoći pri liječenju oboljenja mozga, no njihov embrij je odumro nakon svega tri dana.

Iako su prvotne rasprave o kloniranju večinom vodile suprotstavljene znanstvene i religijske strane, ponajviše raspravljajući o tezi da se kloniranjem ljudi žele igrati Boga, na što, smatraju zastupnici religijskih stavova, nemaju pravo, u zadnje vrijeme su se rasprave proširile na branjenje određenih ideologija. Naime, znanstvenici ističu pozitivne strane kloniranja i novih otkrića koja mogu pomoći u liječenju različitih bolesti i stanja, dok njima suprotstavljeni "etičari" tvrde da bi bilo divno kad bi se proučavanja mogla zaustaviti na tome. Moderni moralisti smatraju da je sama bit znanstvenika takva da će uvijek težiti novim dostignućima i da je teško za povjerovati da bi se oni znali zaustaviti na vrijeme, nego je prije vjerojatno da će doći do najgoreg slučaja scenarija u kojem će u budućnosti postati uobičajene narudžbe poželjnih gena, osobina i izgleda djece. A što bi pritom bilo sa svim "nesavršenim" osobama i bićima, pitaju etičari glasno (iako ne treba puno razmišljati da bi se došlo do najvjerojatnijeg odgovora), dok im znanstvenici i dalje odgovaraju da oni rade isključivo za dobrobit čovječanstva.





Arhiva