Zona
Fotolia 68228219 xs

GDJE JOŠ SPAVAJU VILE I PATULJCI

Postoji zemlja u kojoj patuljci vrebaju iz grmlja, a druidi su nekoć pili čarobni napitak. Možda bismo trebali otputovati u obilazak tih mjesta i pokušati pronaći smisao njihove važnosti.

Postoji zemlja koja djeluje mlado, iako je jako stara, lijepa, a istovremeno i zanimljiva, koja u sebi skriva neku čaroliju. Mnogi bi tako opisali Irsku, zemlju uz koju vežemo keltsku mitologiju, premda je ova raširena i u Walesu, Škotskoj, Engleskoj i Bretanji.

Kelti su kao nomadski narod putovali po cijeloj Europi, na što ukazuju i brojna arheološka nalazišta koja se pronalaze čak i na našim područjima, no dr. sc. Tomo Vinšćak s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antroplogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da nigdje keltska drevna vjerovanja nisu ostala toliko ukorijenjena, čak i danas, kao u Irskoj.
"Danas ako putujete Irskom onda čete naći tamo ovaj zapadni dio prema oceanu Irske su pašnjaci sa onako jednim grmljem što Englezi kažu bush, oni znaju da u grmlju žive mali ljudi ili patuljci, i taj dio šume je čak i zabranjen da se siječe, on je kao nekakvi nacionalni park zaštičen, jer oni misle i dan danas da žive u tom grmlju ti mali ljudi. S druge još uvijek su ostale one priče o ovim različitim vilama, demonima, vješticama, različitim koji borave ili negdje u špiljama ili ovaj u potocima, ili jezerima, ili rijekama ili u šumama."

Kao i drugi Indoeuropljani, tako su i Kelti štovali određene prirodne pojave, s tim da se sav vidljivi svijet dijelio na sveto i profano.
"I sad treba znati koje su stvari svete, a koje su svjetovne, znači svete su jezera, ako u njima boravi neki duh ili neko božanstvo, rijeke, izvori rijeka, ovaj potoka, onda gore smo rekli i ako je na planini raste hrast i ako je na tom hrastu imela, onda to znači da na tom hrastu boravi vrhunsko božanstvo, koje može biti gromovnik i sve. Ta imela je kod kelta bila jako, jako štovana i jako, jako vrijedna i ona se mogla skidati sa drveća samo zlatnim srpom i nije smjela past na zemlju nego se moralo razvući platno pa su držali, druidi koji su to skupljali, držali su da ona ne padne, onda su je skupljali, od nje su pravili onaj čarobni napitak za kojeg se smatra da su ga i Asterix i Obelix pili, koji im je davao puno snagu."

Mnogi bi i danas štošta dali za čarobni napitak, a možda bi ga i mogli napraviti samo da su druidi, keltski svećenici, napisali recept. Naime, Kelti su specifični i po tome što su svoje mitove počeli zapisivati tek u 11. stoljeću, jer su se do tada prenosili isključivo usmenom predajom.
"Samo ima jedna stvar koja ljudi zaborave, da ono što se prenosi usmenim putem, je čak bolje ili je vrednije ili životnije nego ono što je zapisano. Jer kad jedna generacija ili u jednom periodu zapiše neki tekst onda pamti to papirus ili glinena pločica ili nešto, ali onda se gubi ona usmena predaja. Znači ona izgubi život. Oni koji su prenosili do tog vremena usmenim putem, oni su sačuvali, u stvari, izvorniju i bolju verziju od one što je zapisana na bilo kojem mediju."

No stvaranjem abecede, gdje svako od 25 slova predstavlja prvo slovo imena jednog drveta, ipak su se zapisale i neke važne priče. Isto tako, jezik ne samo da nije odumro, već se u suvremenoj Irskoj mnogi bore za povratak na keltski jezik, koji se, premda još nije službeni, uči u školama, a i svugdje su postavljeni dvojezični nazivi.
No ono što su Kelti ostavili svima u naslijeđe jesu blagdan Svih svetih i Noć vještica - inače keltski festival za mrtve, koji se slavio na zadnji dan keltske godine.
"Kod Kelta je, ako uzmemo ili Škote ili Gale ili Irce današnje, ta komunikacija sa precima i sa duhovima predaka koji su bili i još iz pretkršćanskog vremena, ono je i danas još ostalo u životu."

Još jedna keltska zanimljivost je preživjela do danas, a to su određene lokacije od izuzetne važnosti.
"Tamo imate New Branch, jednu spilju koja je 60-ak km sjeverno od Dublina na kojoj je napravljena sva, tako to je jedan humak na kojem za vrijeme solsticija kroz jedan otvor pada prva zraka svjetlosti upravo u taj trenutak na jedan taj žrtvenik i ta spilja datira oko 4000 godina prije Krista i već su oni onda znali odrediti točno kada je solsticij, kada i kako će zraka pasti. Jedino, ako sada gledamo, to je sada 6000 godina prošlo, sada kad za vrijeme solsticija ta zraka ne pada više na isto mjesto kao što je nekad, jer se malo i zemljina os zakrenula, jer ima drukčije malo kretanje i velika je potražnja da se upravo na taj dan bude u New Branchu, da bi se to vidjelo, pa se onda rade ove predbilježbe, ustvari već 100 godina unaprijed su sve mjesta rezervirana, jer u taj mali prostor može ući svega 14 ljudi, pa i zato su rijetki koji mogu prisustvovati tom trenutku."

No za sve ostale postoje i druga mjesta, što god ona predstavljala.
"Onda imate npr. 88 stupova, cigurata, koji su na određenim točkama u Irskoj napravili, ne znamo što, da li su tu neke akupunkturne točke koje bi označile, koje bi vodile neku energiju, pa onda megalitski blokovi, koji opet su nekad služili za vođenje te energije koju su ona ljudi u vrijeme 4000 p.K. znali koristiti. Mi neka ta znanja sad pokušavamo reinterpretirati, otkriti, ali čovjek, današnji moderni, je izgubio taj senzibilitet."

Budući da postoji vjerojatnost da je možda baš neki naš predak keltskog podrijetla, možda bismo trebali otputovati u obilazak tih mjesta i pokušati pronaći smisao njihove važnosti. Usput ćemo mirno mimoići svaki grm, a ako ništa i nikoga ni ne nađemo, barem možemo uživati u starim pričama, lijepom kraju, a na kraju dana, kad već nema čarobnog napitka, i u nadaleko poznatom irskom pivu.

Pogledajte video 

Arhiva