Zona
Ist 9875 06220

EMPATIJA - MANIFESTACIJA LJUDSKOSTI

Zbog čega se u današnjem društvu primjećuje veliki nedostatak empatije? Ima li današnje društvo mogućnost biti humanije i bolje? Saznajte više.

Tvrdnja koja je u zadnje vrijeme aktualna u tolikoj mjeri da se o njoj priča čak i u medijima je ta da novim generacijama nedostaje empatije, a pretpostavlja se da je glavni uzrok tome velik napredak tehnologije, utjecaj društvenih mreža i sl. Roman Krznaric, britanski filozof i kulturalni mislilac, u svojoj knjizi Empatija. Temeljna kvaliteta za ostvarivanje revolucionarnih promjena u 21. stoljeću donosi podatke o razvoju samoga pojma, kako se njegovo shvaćanje mijenjalo kroz povijest i analizu navika koje imaju empatičnih ljudi.

Empatija, suosjećanje, sažaljenje

Iako su međusobno usko povezana, ova tri pojma se razlikuju. Prema Krznaricu: „Latinsko podrijetlo riječi 'suosjećanje' (engl. compassion; prim. prev.) znači 'patiti s drugim'. To se razlikuje od empatije, koja može obuhvaćati dijeljenje tuđe radosti, kao i patnje (…) Suosjećanje se često koristi i dok se govori o emocionalnim odgovorima kao što su sažaljenje ili samilost, koji su izvan područja empatije.“ S druge strane, riječ empatija temelji se „na starogrčkoj riječi empatheia, u značenju 'u' + 'patnja'.“ Iako su detalji ti koji čine razliku, ona je važna ako želimo razumjeti pojmove nešto dublje.

Važan dio ljudskosti

Krznaric piše kako empatija „ima moć iscijeliti narušene odnose. Mnogi se odnosi raspadaju zato što barem jedna osoba osjeća da druga osoba ne sluša i ne razumije njezine potrebe i osjećaje. Savjetnici za parove tvrde da je zdrava doza empatije jedan od najboljih lijekova koji su nam na raspolaganju.“ Kvalitetni odnosi jako su važni za ljude, od rođenja, a možda i prije njega, sve do smrti. Ipak, neizbježno je da će neki se od njih s vremenom rasplinuti. Autor postavlja pitanje: što nas sputava da se više koristimo empatijom?

Odgovor pronalazi u nekoliko faktora, a to su predrasude koje imamo o osobama jer ih, primjerice, ne poznajemo ili činjenica da smo skloni pokoriti se autoritetu, kao primjer toga navedeni su nacistički zločini. Ljudi ponekad imaju tendenciju izbjegavanja odgovornosti za vlastite postupke, no ipak, za to postoji objašnjenje iz socijalne psihologije, a ono kaže kako „način na koji će osoba postupiti često nije toliko određen time kakva je kao čovjek, nego kakva je situacija u kojoj se nalazi.“ Sljedeći element koji nas sprječava da posegnemo za alatima empatije jest udaljenost. Kao argument za tu stavku navedena je činjenica da, iako je čovječanstvo povezano satelitima i internetom, ljudi se ne uzrujavaju previše kad na vijestima ili društvenim mrežama saznaju neki tragičan slučaj koji se dogodio na drugom dijelu svijeta (npr. prirodna katastrofa). Ipak, ta je pojava sasvim uobičajena kad uzmemo u obzir to da „većinu nas najjače moralne i empatijske veze vežu s obitelji i s članovima naše neposredne zajednice.“ Sljedeći aspekt je poricanje ili drugim riječima stanje zamora suosjećanja tj. zamora empatije, koje autor objašnjava navodeći kao primjer situaciju u kojoj vidimo fotografiju izgladnjelog afričkog djeteta i pritom se baš i ne uznemirimo, vjerojatno zato što smo već vidjeli puno takvih fotografija.

Ipak, koliko god te prepreke bile prisutne u našim životima, u ovoj ili onoj mjeri, imamo šansu ostvariti se kao humanija inačica sebe: „Presudno je važno prepoznati da su te prepreke prije svega izumi kulture, društva i politike, a ne značajke duboko ukorijenjene u ljudskoj prirodi. To znači da možemo, kao pojedinci i kao društva, pronaći načine da ih osporimo.“ Stoga, koliko god se bojali odgovornosti koja nam je svima dana kao individuama, ona sa sobom nosi moć i ohrabrenje zato što ukazuje na to da možemo svjesno birati svoje postupke i mijenjati sebe kako bismo postali boljim osobama ako to želimo, a ta odluka je na nama.

Može li se empatija naučiti?

Empatiju je moguće produbiti, a Krznaric donosi i vježbe koje se mogu na jednostavan način primijeniti u svakodnevici, npr. „postaviti si pronicljiva pitanja vezana uz pretpostavke koje donosimo o ljudima, koja će pojačati našu svijest o sebi i omogućiti nam identificirati predrasude koje bi mogle tiho vrebati u našem umu: Koje pretpostavke mislite da ljudi donose o tome kakva ste vi osoba? Koliko su točne? Sjetite se tri situacije u kojima ste pogriješili u svojim pretpostavkama i sudovima o drugima. Kakve su bile posljedice vaše pogreške i zašto je to bilo važno? Koliko često donosite pretpostavke i o kakvim ljudima?“ Pitanja općenito mogu biti jako korisna jer služe kao alat za kontemplaciju. Pomoću njih, od malih nogu upoznajemo svijet oko sebe.

Uvijek kad postavimo pitanje sebi ili nekom drugom, dobit ćemo neki odgovor. Čak i ako dođe do šutnje ili praznine u umu, i iz takvih se stanja može iščitati poruka. Pored toga, možda se promijeni izraz lica, položaj tijela ili se javi neka misao, emocija. U kontekstu preispitivanja, zanimljiva je tvrdnja koju donosi autor: „Dokazivanje samom sebi da smo bili u krivu jedan je od najbržih oblika empatije.“ Propitkivanje je važan instrument za razvijanje empatije prema drugim ljudima, ali i shvaćanja naših vlastitih stanja jer – kako osjećati empatiju za druge ako prije toga nismo sposobni osjećati dobrotu i razumijevanje prema sebi samima? Osim toga, pitanja mogu poslužiti kao dobra početna točka razgovora.

Razgovor nam služi kako bismo pokušali razumjeti druge

Zanimljiv je podatak koji donosi autor i, iako je ta vijest iz 2014. godine, čini se da je i dalje aktualna: „Novine možda ne izvješćuju o njoj, ali se trenutno suočavamo s krizom konverzacije. S jedne strane, imamo nestašicu kvalitetne konverzacije u našim odnosima. Slom komunikacije postao je najveći uzrok razvoda u zapadnjačkim zemljama jer prosječan par u Britaniji više vremena provodi zajedno gledajući televiziju – oko pedeset minuta dnevno – nego razgovarajući. S druge strane, imamo pošast površnog razgovora, koji uvelike proizlazi iz neprestanog brbljanja prouzročenog novim tehnologijama.“ Ovakve informacije nikoga ne bi trebale ostaviti ravnodušnim, baš naprotiv, imaju potencijal potaknuti njegovanje razgovora s, prije svega, dragim ljudima.

Potrebno je uzeti u obzir sveprisutnost društvenih mreža i ispitati njihov utjecaj na nas: „Usredotočujući analizu na vlastiti život, kako bismo trebali razmišljati o svom osobnom odnosu prema digitalnoj tehnologiji? Dok postajemo sve više vezani uz umreženi svijet, trebali bismo se zapitati kako taj svijet preoblikuje naš karakter i odnose.“

Prema riječima poznatog američkog neuroznanstvenika Joea Dispenze: „Kad onome što radimo pridamo veći značaj, imat ćemo bolje rezultate.“ Tako je i s ulaganjem energije u razumijevanje drugih ljudi. Drugim riječima, što se više trudimo razumjeti druge, bit ćemo produktivniji i uspješniji u tome, bivajući svjesniji sebe i svoje povezanosti s čovječanstvom.

Arhiva