Zona
Fotolia 71386866 xs

EKOLOGIJA I VI

Ekološki problemi su posljedica neodgovornosti čovjeka.Sve naglašenije potrošačke preferencije te sve veće zanemarivanje okoliša u kojem živimo rezultira poremećajem biološke ravnoteže na Zemlji. Kakva je situacija u Hrvatskoj, saznajte više.

Ekološki problemi s kojima se ljudi susreću u suvremenom svijetu posljedica su neodgovornog odnosa čovjeka prema prirodi. Sve naglašenije potrošačke preferencije te sve veće zanemarivanje okoliša u kojem živimo rezultira poremećajem biološke ravnoteže na Zemlji. Postoje nagađanja koja govore da će ljudi s vremenom uvidjeti važnost prirode za njihov opstanak što će doprinijeti razvijanju visoke razine ekološke svijesti. Kakva je situacija u Hrvatskoj što se tiče ekološke osviještenosti, izvijestila nas je gospođa Gordana Klarić, voditeljica programa Zelenog telefona. "Zeleni telefon (ZT) jedan od programa Zelene akcije (ZA) od svog osnivanja 1992. godine primio je preko 17 000 prijava građana. Iz godine u godinu broj prijava građana na ZT raste što pripisujemo osjetljivosti građana na okoliš koji ih okružuje. Npr. 2006. godine primili smo 1234 prijave, dok smo 2007. godine primili 1528 prijava građana." Očito je da se situacija poboljšava, ali ima se još puno toga za reći na ovu temu.

Hrvatska ekološka stvarnost

Prema informacijama starima nekoliko godina od strane Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u Hrvatskoj djeluje 268 udruga za zaštitu okoliša i prirode te promicanje održivog razvoja. Međutim, situacija je takva da samo nekoliko ovih udruga ima veću medijsku pozornost te uspijeva utjecati na javno mnijenje. Činjenice govore da i od velikog broja udruga koje se na ovaj ili onaj način bave ekologijom samo njih desetak problemima ekološke prirode pristupaju ozbiljno i cjelovito, a među njima je i Zelena akcija. Ostale udruge su više bazirane na određene lokalitete ili ugrožene vrste. Kad bi se hrvatska ekološka svijest pokušala smjestiti u određenu kategoriju, tada bi prema definiciji razvoja ekološke svijesti ona bila u gotovo samom početku. Najviše tome doprinosi nedovoljno razvijena tzv. ekološka osjetljivost u hrvatskom društvu. No, unatoč navedenom, podaci govore da Hrvatska spada u visoko pozicionirane "čiste države" što se tiče biološke raznolikosti i očuvanosti, iako još uvijek ne ulazi u kategoriju zemalja s visokim stupnjem ekološke zaštite i očuvanja okoliša. Ali do tog trenutka treba napraviti brojne korake, što svjedoče i sljedeći podaci: "Ni jedna strategija povrata resursa ne može uspjeti bez maksimalnog javnog angažmana. U više navrata se pokazalo da je većina ljudi voljna učiniti pravu stvar ako im se to omogući. Međutim, prije, za vrijeme i nakon lansiranja programa skupljanja otpada od vrata do vrata uz pomoć više kanti (engl. kerbside collection), potrebno je poduzeti brojne korake." No, usprkos važnosti ekološke tematike i postojanju prilično impozantnog broja "zelenih" udruga i stranaka u Hrvatskoj, neki smatraju da "zelena opcija" u Hrvatskoj nema pretjeranu težinu. Ali, kako bilo da bilo neki od njih znaju što i zašto rade. O tome svjedoči I jedan mali primjer gospođe Klarić koja nas je izvijestila o tome da je ZT u sklopu projekta vladinog Ureda za udruge napravio letak o otpadu, u kojem se građane educira te se propagira izdvajanje otpada.

Ako se pogleda u smjeru najvećeg ekološkog problema u Hrvatskoj kojeg primjećuju građani, od Zelenog telefona nam dolazi informacija da što se tiče ekoloških problema koje Hrvati najviše prijavljuju, na prvom mjestu je kategorija otpad. Evo i zašto: "Iz godine u godinu ponavljamo kako je teško prihvatiti činjenicu da se u Zagrebu ne može riješiti cjeloviti sustav zbrinjavanja otpada. Nedostatna su pet reciklažnih dvorišta i četiri zelena otoka. Stare boje i lakovi ne mogu se nigdje zbrinuti. Također smo mišljenja da je organiziranje odvožnje otpada, pogotovo krupnog otpada, nedostatno i da bi se odvožnja otpada trebala bolje i češće organizirati. Unatoč otkupu plastične ambalaže ne otkupljuje se plastika koja nema oznaku PET." S druge strane, ekološka stvarnost u Hrvatskoj govori da je ona najviše zagađena zbog prometa. Gužva u prometu te ogromne količine ispušnih plinova ostavljaju nepovoljne posljedice u velikim hrvatskim gradovima. Članice Europske unije vode drugačiju politiku. Stanovnike zemalja članica EU-a država podražava u ekološki svjesnim namjerama. Vlasnici ekoprihvatljivih vozila, koja štede potrošnju goriva, imaju određene porezne olakšice te brojne pogodnosti oko održavanja vozila. U Hrvatskoj iako postoje pojedinci koji iz vlastite pozitivne namjere i volje voze ekološke automobile oni ipak nemaju nikakve dobrobiti od države kao što je to slučaj u Europskoj uniji. Također je iz UN-ovih agencija za Hrvatsku priopćeno da prosječan Hrvat proizvodi čak 6,6 tona ugljičnog dioksida na godinu, te da pojedinačna onečišćenja građana u prosjeku dosežu oko trećinu ukupnog onečišćenja Hrvatske. Stoga, iz navedenih agencija poručuju da je svatko odgovoran za smanjenje utjecaja ugljika na okoliš. Ne toliko sjajan podatak je i taj da je UN program za razvoj, također, naglasio da se emisija stakleničkih plinova uzrokovana ljudskim djelovanjem u zadnja četiri desetljeća povećala za 70%.

Zbrinjavanje otpada

Slaba zaštita okoliša u Hrvatskoj očituje se i u zbrinjavanju otpada gdje su Hrvati vrlo nesavjesni. Tako barem tvrde podaci. Dokaz ovoj tvrdnji je i činjenica da u Hrvatskoj postoji oko 4 000 divljih odlagališta te da stanovnici Hrvatske nerijetko odbacuju svoju staru bijelu tehniku praktički gdje stignu, a ne u reciklažni otpad. S druge strane, činjenice govore da u Hrvatskoj niti nema toliko reciklažnih odlagališta te da ona imaju iznimno kratko radno vrijeme pa je pitanje hoće li se pogoditi trenutak kad su takva odlagališta otvorena prilikom dovoženja otpada. Ovu situaciju bi možda moglo popraviti kopiranje strategija nekih europskih zemalja u kojima su prisutne iznimno visoke novčane kazne za neadekvatno postupanje s otpadom, a nešto više o tome potvrdila je i gospođa Klarić. "Iskustvo pokazuje da čak i u zemljama u kojima nedostaje kultura recikliranja ili odvojenog prikupljanja otpada, kao što je Velika Britanija, ljudi rade ono što je najpovoljnije po njih u tom trenutku. Preporučljivo je imati rezervnu strategiju za slučajeve gdje edukacija i poticaji nisu uspjeli potaknuti ljude na odvojeno sakupljanje otpada. U nekim europskim zemljama postoji praksa uvođenja određenih kazni za one koji konstantno odlažu otpad prije nego li ga propisno razvrstaju." Adekvatna infrastruktura za postupak recikliranja te viša razina ekološke svijesti probuđena kažnjavanjem putem uzimanja novca iz džepa bitno bi izmijenila situaciju što smatraju i stručnjaci po pitanju ekološke zaštite u Hrvatskoj. Gospođa Klarić nadodaje još neke bitne informacije po pitanju zbrinjavanja otpada: "Baza i početna točka za razvoj svakog prijedloga rješenja cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, program prevencije stvaranja otpada i strategije za ponovno korištenje resursa mora biti precizna analiza otpada koji se priprema za ponovno iskorištavanje ili odlaganje. Tek se tada može sa sigurnošću odrediti koje prioritetne korake treba poduzeti." Ali situacija vezana uz otpad ipak pokazuje neke pozitivne tendencije. Osim odgovornosti čovjeka za zagađenje koje je prouzročio, važna je i odgovornost proizvođača koji mora snositi odgovornost za proizvod, a proizvod koji je načinjen od materijala koji se ne može reciklirati ne smije se ni proizvesti. Naplata odvoza otpada prema količini otpada u nastanku, zbog svojih pozitivnih efekata za smanjenje količine, mora u potpunosti zamijeniti paušalne oblike naplate odvoza otpada poput onih baziranih na kvadraturi stana ili broju ukućana."

Što se tiče recikliranja, navodno niti ta kategorija Hrvatima nije jača strana. Iskorištavanje otpada kao korisne sekundarne sirovine vrši se u vrlo malom broju slučajeva. Iako se dnevno proizvede tone i tone otpada, on se ne iskorištava na adekvatan način. "Ako bi se organski otpad i papir koji se nalaze u sastavu otpada odvojeno sakupili, više od 60% otpada ne bi se trebalo zbrinuti na odlagališta otpada. Odvojeno prikupljanje stakla za recikliranje, metala, plastike i tekstila može eliminirati dodatnih 20%, što dovodi do računice da se više od 80% otpada može zbrinuti na drugačiji način od odlaganja. Ovako visok rezultat ne postižu ni najsuvremenija postrojenja za termičku ili mehaničku obradu otpada, dok s druge strane, sve više gradova, općina i regija u svijetu postižu iznimno visoke rezultate primarne reciklaže", objašnjava gospođa Klarić, te nastavlja: "Prilikom sastavljanja planova gospodarenja otpadom kao metodologiju potrebno je koristiti Life cycle approach, odnosno razmišljanje o životnom ciklusu materijala koji nam pokazuje prave vrijednosti svake pojedine metode gospodarenja otpadom. Razmišljanje 20. stoljeća je kako je "cilj gospodarenja otpadom zbrinuti otpad na što je manje štetan način, dok razmišljanje 21. stoljeća mora biti "kako što bolje iskoristiti resurse koje nam je zemlja dala. Takva definicija zapravo vodi ka činjenici da se gospodarenje otpadom mora zamijeniti s terminom gospodarenja resursima."

Podaci govore da se u Hrvatskoj reciklira tek 5% od ukupno 13,2 milijuna tona proizvedenog otpada. No, budući da zbog prilagodbi EU državna administracija treba povećati postotak recikliranog otpada na 55%, u posljednje vrijeme u Hrvatskoj je prisutan trend sve veće izgradnje reciklažnih pogona. Od Zelenog telefona dolazi još korisnih informacija: "Kao ključni alat za cjelovito gospodarenje otpadom (gospodarenje resursima) potrebno je osiguravati odvojeno prikupljanje otpada od vrata do vrata svim građanima, i to u najmanje 3 frakcije, od kojih jedna mora biti organski otpad. Takav način odvojenog prikupljanja otpada najbolja je metoda za postizanje visoke stope reciklaže. Sve županije i gradovi u Republici Hrvatskoj trebaju postaviti ciljeve za odvojeno prikupljanje otpada na minimalno 50% do 2020. godine. Također potrebno je osigurati da poticaji za recikliranje ne djeluju negativno na smanjenje količine otpada u nastanku te njegovu ponovnu uporabu." Gospođa Klarić ističe da postoje brojni načini na koje vlasti mogu provesti inicijativu za recikliranje. Među njima ona navodi sljedeće: ponuditi kućanstvima godišnji popust ako potpuno sudjeluju u projektu, raditi s lokalnim medijima na osmišljavanju izazova za cijelu zajednicu kojim bi se prepoznavale ulice/gradske četvrti s najvišim udjelom sudjelovanja u projektu, ili nagrađivanje pojedinih kućanstava biranih slučajnim izborom za koja se utvrdi da u običnom komunalnom otpadu nemaju otpad koji je moguće reciklirati, rasporediti skupljanje otpada jednom tjedno za reciklažni i svaka 4 dana za ostali otpad, osigurati spremnike za kompost i reciklažni otpad besplatno svakom kućanstvu, no naplaćivati najam ostalih kontejnera za običan komunalni otpad te educirati i poslije obvezati kućanstva da za određeni tip otpada koriste određene spremnike.

No, pozitivan pomak u zbrinjavanju otpada pokazuje prikupljanje PET ambalaže. Početkom 2007. godine podaci su pokazali da je u Hrvatskoj prikupljeno preko milijardu boca te da Hrvati s velikom voljom donose boce na otkup na za to predviđena prodajna mjesta. Što se tiče pitanja industrije u Hrvatskoj, podaci Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost govore o određenim poboljšanjima na tom području. Naime, u industrije u Hrvatskoj, koje to već nemaju, namjerava se implementirati tehnologija koja za cilj ima smanjiti emisiju stakleničkih plinova, štetnih otpadnih voda ili materija nastalih u procesu proizvodnje.

Zeleni- stranke ili udruge?

Osim "zelenih udruga", u Hrvatskoj djeluju i "zelene stranke". Sudeći prema Registru političkih stranaka, u Hrvatskoj djeluje sedam tzv. zelenih stranaka. Nijedna od tih stranaka nije parlamentarna tj. nema nijednog saborskog zastupnika. Ovaj podatak ujedno govori da u Saboru ne postoji niti jedan "zeleni" zastupnik koji bi u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj mogao utjecati na donošenje propisa od interesa za zaštitu okoliša i prirode. Ostvarivanje ovakvih poduhvata je isključivo izraz dobre volje određenih zastupnika. Podaci govore da Hrvati ne žele glasati za "zelene" stranke iz razloga što ih obilježava programsko siromaštvo, stanje bez ideja te odmak od stvarnih interesa stanovnika Hrvatske, a osim toga mnogi na njih gledaju kao na produžene ruke lijeve ili desne političke opcije. Stoga, Hrvati se po pitanju ekoloških problema obraćaju udrugama, a ne strankama. Podaci govore da margini političkog života na kojoj se nalaze "zelene stranke" doprinosi nedostatak elementarnog interesa u vodstvu tih stranki te neznanje o važnim temama po pitanju zaštite okoliša.

Što se tiče "zelenih udruga", već je spomenuto da ih ima oko tristotinjak. Uz to, one su organizacijski ustrojenije, medijski zastupljenije i stručno kompetentnije. Međutim, prema podacima je očito da niti one nisu uspjele nametnuti "zeleni" način življenja u hrvatskom društvu. Neki kao uzrok njihove neefikasnosti na nacionalnom nivou vide razjedinjenost tih udruga, jer svaka djeluje za sebe. Pokušaj stvaranja Zelene mreže Hrvatske nije pokazao velike rezultate, tj. bio je neuspješan. Kao razlog neki navode da niti jednom udruzi nije u interesu izgubiti se u masi, tj. izgubiti svoj prepoznatljivi identitet i utjecaj na hrvatsku javnost. Određeni stručnjaci smatraju da je boljka velikog broja tzv. zelenih udruga njihovo nepoznavanje problematike. Posljedice tog neznanja su iznimno jaka volja za pozitivnom inicijativom, koja se na kraju priče ostvari, ali ujedno ostavi u okolišu više štete nego koristi. Navodno takvih slučajeva ima jako puno.

Oporavak gospodarstva-nova radna mjesta

Zaštita okoliša ne samo da doprinosi očuvanju zelenih površina u Lijepoj našoj već i uzlaznom trendu hrvatskog gospodarstva. Ovaj podatak se odnosi na segment ekologije budući da je upravo u tom segmentu unazad nekoliko godina otvoreno gotovo 4000 novih radnih mjesta što se tiče zbrinjavanja i recikliranja otpada. Mnogi ekologiju i zaštitu okoliša smatraju gospodarskom granom budućnosti. Prema podacima Europske unije, sa svakom tonom recikliranog otpada iznimno se povećava potreba za radnom snagom pa samim time to znači da se otvaraju i brojna nova radna mjesta. Na pitanje što može doprinijeti višoj ekološkoj svijesti u Hrvatskoj u budućnosti, gospođa Klarić iznosi sljedeće: "Kako bismo pokazali razmjere krize otpada, približili potrebu hitne promjene svojeg načina odnošenja prema njemu, radi očuvanja našeg zdravlja i okoliša, lokalne vlasti moraju započeti s javnom edukacijskom kampanjom", te dodaje: "Iskustvo je pokazalo da najveći uspjeh imaju javne edukacijske kampanje koje uključuju privlačno dizajnirane i lako razumljive radijske i tiskane oglase. Uz to najveći uspjeh ostvaruju i kontinuirano dijeljenje letaka od strane firmi koje prikupljaju otpad, obavještavajući kućanstva o planovima i rasporedu skupljanja i odlaganja otpada te imenovanje službenika zaduženog za promoviranje važnosti reciklaže otpada, koji bi puno radno vrijeme bio na raspolaganju javnosti održavajući prezentacije u školama, lokalnim, religijskim i svim ostalim zainteresiranim zajednicama. Taj bi službenik trebao raditi u suradnji s profesionalnim edukacijskim agencijama u državnom i volonterskom sektoru kako bi se izvukla maksimalna lokalna korist." Generalno gledano, za veću ekološku osviještenost u Hrvatskoj potrebno je kategorički promijeniti način razmišljanja i poimanja svijeta u kojem se živi. Pitanje je kad će se taj pomak u hrvatskom društvu dogoditi. Međutim, podaci s početka teksta pokazuju da se ekološka svijest građana Hrvatske kako godine prolaze povećava, a to je sigurno veliki plus.

Arhiva