Zona
Ist 9875 11958

DOBROBITI PLAKANJA

Plakanje kao jedinstveni način ljudskog izražavanja donosi niz dobrobiti za emocionalno, mentalno i fizičko zdravlje. Naučite više.

Materijalni produkt plakanja prvenstveno su suze, a one su, na prvi pogled, jedna od raznih izlučevina ljudskog organizma. Međutim, zanimljivo je to da se, kulturološki gledano, u različitim kulturama svijeta, za razliku od drugih tjelesnih produkata, suze smatraju znakom čistoće. U svijetu u kojem živimo nije baš poželjno vidjeti nekoga da plače, sam čin gledanja nekoga kako plače u većini situacija biva etiketiran kao nešto što je neugodno pa čak i nepristojno. Ipak, postavlja se pitanje: je li takav uvriježeni obrazac razmišljanja konstruktivan? Koje su posljedice potiskivanja suza? Zašto neki ljudi svojedobno prestaju plakati?

Što je plakanje?

Psiholozi Ad Vingerhoets i Lauren Bylsma u tekstu Crying and Health: Popular and Scientific Conceptions iz 2007. godine ukazuju na dobrobiti koje plakanje donosi zdravlju, kratkoročno i dugoročno. Prema autorima: „Plakanje je univerzalan i jedinstven ljudski način izražavanja emocija. Ono prožima naše živote od samog početka (npr. „primalni krik“) sve do kraja, dok ne umremo. Tijekom naših života, gotovo bez iznimke, svi važni emocionalni događaji tipično su povezani s prolijevanjem suza.“ Ponekad plačemo od sreće i ljepote, ponekad jer nas je nešto potreslo – jer smo tužni ili bijesni – a ponekad plačemo tek nakon što smo se našli u nekoj stresnoj situaciji, iako je ona za nas i našu budućnost možda i korisna, kako bismo uzemljili iskustva i stabilizirali se. Prema definiciji Hrvatskog jezičnog portala, plač je „psihofiziološka pojava svojstvena čovjeku praćena suzama, posljedica je fizičke boli, tuge ili drugoga čuvstva [plač od radosti].“

Istraživanja i promišljanja o plakanju

Autori navode da je o povezanosti plakanja i zdravlja bilo riječi još u 17. stoljeću. O tome je tada pisao „nizozemski liječnik i filozof Franciscus Mercurius Van Helmont prema kojemu je plakanje nužno nakon žalovanja kako bi se spriječio razvoj bolesti.“ Istaknuta su i 19-ostoljetna zapažanja „poznatog britanskog psihijatra sira Henryja Maudsleyja kojemu se pripisuje izjava da će žalosti koje ne pronađu oduška u suzama uskoro učiniti da drugi organi plaču.“ Kao ljudima, dana nam je mogućnost plakanja. Tu sposobnost posjeduje vrlo malen broj organizama i ta činjenica mogla bi upućivati na to da bismo sposobnost plakanja, kad nam je već dana, trebali iskoristiti. Navedeni podaci pokazuju da su istraživači u posljednjih nekoliko stoljeća primijetili kako potiskivanje plakanja koje na kraju može dovesti i do potpune nemogućnosti plakanja, može ostaviti snažne i destruktivne tragove na našem zdravlju.

Prema članku iz 2018. Why Only Humans Shed Emotional Tears: Evolutionary and Cultural Perspectives grupe autora Asmira Gračanina, Lauren M. Bylsme i Ada J. J. M. Vingerhoetsa: „čak je i Darwin (1872.) raspravljao o nekim promatranjima plača životinje, uključujući makake, a posebno slonove.“ Prema istraživanju koje povezuje plakanje s kardiovaskularnom aktivnošću autora Hendriks, Rottenberga i Vingerhoetsa iz 2007. „plakanje je u svojoj kasnijoj fazi povezano s povećanom aktivnošću parasimpatičnog živčanog sustava, što je posebno povezano s procesima oporavka i relaksacijom (ali i s bespomoćnošću i odustajanjem).“

Vingerhoets i Bylsma zaključili su da je „plakanje možda zanemareno u bihevioralnim znanostima, jer se smatralo isključivo simptomom tuge ili depresije. Stoga, jednako kao što nema interesa za posebno ispitivanje 'leptira u trbuhu' u kontekstu ljubavi ili simptoma slabosti koljena u slučaju tjeskobe, istraživači vjerojatno ne smatraju plakanje važnom temom istraživanja. Međutim, nakon detaljnijeg pregleda, čini se da je plakanje mnogo više od običnog simptoma negativnog stanja raspoloženja. U stvarnosti, to je složeno ponašanje s jedinstvenom evolucijskom i razvojnom značajkom, kao i izvanrednim međuindividualnim razlikama. Za odgovarajuće razumijevanje i uvažavanje tog složenog fenomena, potrebna je suradnja znanstvenika s različitim pozadinama uključujući neurobiologe, etologe, kliničke, međukulturne i razvojne psihologe te psihijatre.“

Koja je funkcija plakanja?

Autori prethodno navedenog teksta upućuju na činjenicu da se plakanje razlikuje po životnoj dobi. Kao novorođenčad uglavnom plačemo kad smo odvojeni od majke, kad nas nešto boli ili nam je nelagodno, npr. kad smo gladni ili nam je hladno. Nakon te faze „na primjer, u dobi od 9 do 11 mjeseci, dobro je poznata faza u kojoj se razvija strah od stranaca, djeca plaču kad su izložena strancima i čudnim mjestima.“ Plakanje u najranijoj dobi uključuje prvenstveno vokalni angažman, glasanje, koje bi sugeriralo potrebu za komunikacijom, oslanjanjem na nekoga, potrebu za bliskošću i pažnjom.

Autori nude i perspektivu u kontekstu koje je plakanje znak pokornosti: „Suze zamagljuju vid i mogu učiniti pojedince manje sposobnima za borbu, što je navelo neke istraživače da nagađaju da oni predstavljaju signal podčinjavanja.“ Plakanje se u odrasloj dobi ne smatra relevantnim u kontekstu opstanka. „Suze, poput crvenjenja lica, mnogo je teže odglumiti od ostalih emocionalnih signala. Dok se mišići vokalnog trakta i mišića lica mogu lako aktivirati, proizvodnja suza (usporedivo s crvenjenjem lica) mnogo je manje osjetljiva na namjernu kontrolu. Ipak, čini se da smo sposobni kontrolirati svoje plakanje u određenoj mjeri kroz regulaciju određene emocije. To bi moglo objasniti zašto se suze općenito smatraju znakom iskrenosti i pouzdanosti, što je vidljivo i iz popularne literature i iz empirijskih istraživanja.“ Možda je to jedan od mogućih znanstvenih, konkretno fizioloških razloga, zašto se suze u mnogim kulturama svijeta smatraju čistima, iako su marginalni dio nas, poput ostalih tjelesnih izlučevina.

Suze su pokazatelj empatije

U članku je, kada je riječ o plakanju, navedeno i kako su „ljudi jedina vrsta u kojoj odrasle osobe posjeduju nedvosmislen i iskren, tihi mehanizam signalizacije koji im omogućuje prijenos informacija o svojoj nemoći i potrebi za pomoć. Odgovarajuća reakcija na takvu poruku vjerojatno koristi i pošiljatelju, koji prima pomoć (ili izbjegava agresiju), i primatelju, koji ili pomaže genetski povezanim osobama ili čije izglede za buduću suradnju s pojedincem koji plače (ili drugim članovima grupe) povećava. Biti sposobniji na adekvatan način odgovoriti na suze, a time i odgovoriti na potrebe bližnjih kao i na poštivanje univerzalnih normi koje propisuju suradnju s članovima unutar grupe ljudi, pomaže pojedincu da se probije kroz društveni svijet i to dovodi do povećane uključivosti u njega.“ Drugim riječima, prihvatimo li tuđe plakanje kao pojavu koja je svojstvena ljudima i počnemo li ga percipirati kao jednu od uobičajenih ljudskih emocionalnih reakcija, postajemo povezaniji s ljudima i svijetom oko nas.

Osim što plakanje može pomoći pojedincu da samome sebi olakša patnju zbog koje plače ili da jednostavno uzemlji uzbudljivu ili radosnu situaciju, ono se može percipirati kao jedan od puteva koji omogućuje dugoročno razumijevanje sebe, onih koji se nalaze u našoj neposrednoj blizini, ali i općenito svih ljudi. Funkcija suza, ako je proučavamo kroz nematerijalni filter, možda je slična i funkcijama ostalih tjelesnih izlučevina, a ta je da iz svojega tijela izbacimo suvišnu, nagomilanu ili nepotrebnu energiju koja nam više ne služi, ostavljajući pritom mjesta za primanje i stvaranje nove, kao što ponekad trebamo isprazniti memorijsku karticu primjerice fotoaparata, kako bismo na nju u budućnosti mogli pohraniti još novih uspomena koje ćemo tek zabilježiti.

Autorica: Nika Hrvatić

Arhiva