Zona
Depositphotos 6772754 s 2019

BIJEG ILI PROMJENA

Ako nismo spremni sebe staviti na prvo mjesto, a kažemo da želimo da nam bude bolje, želimo li zaista promjenu ili  samo želimo istrajavati  u tom teškom osjećaju? Saznajte više.

Autorica teksta: Kristina Smolić Lerš, više o njezinom radu saznajte ovdje

Svaki dan se kroz rad susrećem s ljudima koji nisu zadovoljni sa svojim životom ili se ne osjećaju dobro u svojoj koži. Često čujem i izraz "najradije bi izašla /izašao iz svoje kože“. Toliko je loše da bi od sebe pobjegli. Budući da ne možemo doslovno pobjeći od ovog tijela, odlazimo u glavu i na taj način ipak bježimo od sebe. I sve to kako se ne bi suočili sa sobom, sa onim što nas plaši. I razumljivo je jer za suočavanje je potrebna hrabrost i energija. Često baš naše energetsko tijelo nije dovoljno jako i ne može procesuirati nešto što nas jako muči. Tada ostajemo zaglavljeni, kao u djetinjstvu kada zaista nismo mogli energetski uzemljiti sve što smo proživljavali.

Poznajem i ljude koji će napraviti sve, baš sve, kako bi im bilo bolje i kako bi promijenili stvarnost koju žive. Već znamo da je stvarnost koju živimo refleksija našeg unutarnjeg stanja, svega onoga što nismo otpustili i što čuči u nama kao tempirana bomba. Zato i u ovoj situaciji punoj kaosa, zbunjenosti i neizvjesnosti ljudi imaju različite percepcije i nalaze se i različitim stanjima. Neki su prestrašeni, neki su potpuno izgubili tlo pod nogama i to je sasvim razumljivo. Događaju se nepredvidive i ne baš lijepe stvari, od kojih dosta njih narušava i naša ljudska prava. I s time se baš svi moramo nositi jer smo smješteni svi zajedno ovdje i sada. Međutim, načini na koje ćemo se s time nositi se razlikuju. Neki od nas će staviti ružičaste naočale i reći "bit će to sve super", a neki će tonuti sve dublje kukajući. No, ni jedno ni drugo nije točno jer istina je uvijek između. Niti je sve super, niti je sve strašno. Krajnosti nisu istina. A mi volimo krajnosti.

Zanimljivo je što iako nam je često jako teško u svojoj koži, neki od nas ponekad nisu spremni baš ništa učiniti kako bi to promijenili. Lakše je, zaista je lakše pobjeći od sebe, od onoga što imamo u sebi nego se suočiti s time osjećajući svoje tijelo. Tada odlazimo (a gdje drugdje negoli) u glavu koja će analizirati do besvijesti. Tamo ćemo naći opravdanja za sve, neku svoju priču okrenuti sto puta i opet ne promijeniti ništa. Možemo otići i u alkohol i ostale ovisnosti, koje su na kraju krajeva sve iste, za cilj imaju pobjeći što dalje od sebe. Međutim, tu rješenja nema. Ono leži u hrabrom pogledu unutra, u sebe; u prihvaćanju onoga što imamo kako bi to mogli onda i transformirati. Nema promjene dok zaista ne prihvatimo da se možda sve u nama i raspada; tada otvaramo prostor da se sagradi nešto novo. Sve dok se držimo fiksne točke kako bi nešto trebalo biti, dok smo identificirani sa razno raznim uvjerenjima, memorijama iz prošlosti ne dajemo si šansu.

Ako nismo spremni sebe staviti na prvo mjesto, a kažemo da želimo da nam bude bolje, želimo li zaista promjenu ili se samo želimo bućkati u tom teškom osjećaju? Ako se u danu nismo spremni posvetiti sebi, svom duhu, tijelu i umu na sat ili dva, kako bi se ta promjena trebala dogoditi? Na koji način?

Sve one koji žele promijeniti tijek svoga života na bolje, pozivam da za početak svako jutro prije negoli krenu u dan jedan sat vremena posvete sebi, svom miru, disanju, vježbanju, meditiranju i da to rade mjesec dana svaki dan. Bez iznimke.

I da, trebat ćemo se probuditi ranije kako bi napravili promjenu.

Dan ima 24 sata, jeste li za početak spremni uložiti 1 sat za svoje bolje sutra?

Ako i niste, i to je u redu jer je to vaš izbor, ali tada budite svjesni posljedica i prihvatite odgovornost.

Arhiva