Zona
Fotolia 145072978 xs

DOSEZI LJUDSKE SVJESNOSTI

Mnogo nam je toga nerazjašnjeno u vezi ljudske svijesti, ali ono što je zanimljivo je da svijest ima sposobnost preživjeti tjelesnu smrt, može opstati, moguće je prizvati je i komunicirati s njom. Naučite više.

Ovaj članak temelji se na potpoglavlju „Svijest – ljudska i kozmička" iz knjige „Znanost i akašičko polje" mađarskog filozofa Ervina Laszla.

Većina ljudi smatra da je svijest usko povezana s mozgom i moždanim funkcijama, uvriježeno je mišljenje da je osjećaj postojanja lociran otprilike negdje iza naših očiju, u glavi. Međutim, to bi značilo da svijest prestaje postojati kada mozak prestane funkcionirati. Postavlja se pitanje je li tome baš tako. Postoje mnogi dokazi koji bilježe da svijest nije izravno povezana s mozgom, a to su najčešće iskustva bliska smrti, izvantjelesna iskustva, iskustva prošlih života, mistična i religiozna iskustva i iskustva komunikacije nakon smrti. Primjerice, nizozemski kardiolog Pim van Lommel istraživao je iskustva bliska smrti u pacijenata koji su imali srčani udar. Nekoliko dana od reanimacije, kada bi se pacijenti oporavili, ispitivao bi ih mogu li se prisjetiti perioda u kojem su bili u nesvijesti i što su zapamtili. 62 pacijenta od njih čak 344 imalo je sjećanja na razdoblje kliničke smrti, a 41 pacijent od tih 62 imalo je duboko proživljeno iskustvo blisko smrti.

Američki psihijatar Bruce Greyson također je proveo slično istraživanje i od 116 pacijenata, njih osamnaestero imalo je sjećanja na razdoblje srčanog udara. Među njima, sedmoro je opisalo natprirodna iskustva, a jedanaestero ih je duboko proživjelo iskustvo blisko smrti. Prema dr. Greysonu: „Paradoksalna pojava povišene, lucidne svijesti i logički misaoni proces tijekom razdoblja narušene cerebralne prokrvljenosti nameće osobito zbunjujuća pitanja našem trenutnom shvaćanju svijesti i njezine povezanosti s moždanim funkcijama. Jasni senzorni i složeni opažajni procesi tijekom razdoblja očite kliničke smrti postavljaju velik izazov konceptu prema kojem je svijest lokalizirana isključivo u mozgu."

Zahvaljujući ovakvim istraživanjima, nameće nam se potpuno suprotan smjer razmišljanja, a to je da svijest, iako je povezana s mozgom, ne znači i da umire zajedno s njim. Zanimljivo pitanje koje se postavlja je: Može li se svijest ponovo pojaviti u tijelu druge osobe? Postoje određeni fenomeni koji upućuju na reinkarnaciju; to su obično dojmovi, ideje o mjestima, ljudima i situacijama u sjećanjima ljudi koji se u svom sadašnjem životu nisu s njima mogli susresti. Takvi fenomeni javljaju se u iskustvima psihoterapeuta – prilikom terapeutskog procesa regresijske analize pacijenti se vraćaju iz sadašnjih iskustava u iskustva vlastite prošlosti koja čak može sezati do iskustava koja pripadaju razdoblju razvoja u maternici.

Terapeuti su ubrzo otkrili i da svoje pacijente mogu vratiti u sjećanja koja su postojala i prije njihova fizičkog rođenja pa i prije samog začeća. Prvo bi se pojavila iskustva tame i nepomičnosti, a zatim iskustva koja pripadaju drugim vremenima i mjestima koje bi pacijenti ponovo proživljavali. Prilikom ponovog proživljavanja onostranih iskustava, pacijenti kao da bi postali druga osoba – promijenili bi glas, držanje ili počeli govoriti sasvim drugim jezikom koji nisu učili u svom sadašnjem životu.

Američki psihijatar Ian Stevenson istraživao je sjećanja na prošle živote u djece pri čemu je prikupio zanimljive podatke koji ukazuju na to da djeca u dobi od pet ili šest godina govore o identifikaciji s ljudima koje nikad nisu upoznali u dosadašnjim životima. Intrigantno je to što su neka djeca imala određen znak s kojim su se rodila u obliku uleknuća, deformacije ili depigmentacije na tijelu, a taj znak je povezan s načinom na koji je osoba umrla.

Što se tiče reinkarnacije, prema znanstvenim istraživanjima, vjerojatnost da se radi o inkarnaciji duha ili duše mrtve osobe vrlo je malena. Taj fenomen je jasnije objašnjen pretpostavkom da je ljudski mozak „ugođen za primanje holografske snimke druge osobe iz vakuuma."

Poznata je i druga vrsta ovakvih neobičnih iskustava, a to je besmrtnost, točnije, iskustvo komuniciranja s preminulima. Za razliku od prethodnog iskustva u kojem se radilo o ponovnom proživljavanju iskustva neke osobe, u ovom slučaju, riječ je o susretanju druge osobe nakon njezine smrti – pritom se ta osoba ne pojavljuje putem naših već doživljenih iskustava i spoznaja o toj osobi već dolazimo u kontakt s drugom osobom koja je i dalje živa jer može komunicirati s nama.

Prema Ervinu Laszlu: „U iskustvima bliskim smrti, izvantjelesnim iskustvima, iskustvima prošlih života i različitim mističnim i religijskim iskustvima, čini se da ljudi percipiraju stvari koje nisu bile posredovane njihovim očima, ušima i drugim osjetilima… Ali komuniciranje s pokojnicima je drugačija vrsta iskustva; to ne implicira inkarnaciju nečijeg duha ili duše u tuđem tijelu, nego postojanje njegovog ili njezinog duha ili duše neovisno o tjielu. Ako je istinito, ukazivalo bi na neki oblik besmrtnosti."

Američki psihoterapeut Allan Botkin pobuđivao je komunikaciju svojih pacijenata s preminulima i u 98 posto slučajeva ju je ostvario tako što je promijenio stanje svijesti pacijenata tehnikom osjetilne desenzitizacije i reprocesuiranja koja obuhvaća serije brzih pokreta očima.

„Iskustvo komunikacije s mrtvima obično je jasno, živo i duboko uvjerljivo. Terapeuti čuju kako pacijenti opisuju komunikaciju s preminulom osobom, čuju ih kako inzistiraju na tome da je uspostavljena veza stvarna i uvijek iznova gledaju kako se njihovi pacijenti kreću gotovo trenutačno iz emocionalnog stanja tuge u stanje olakšanja ili ushita."

Tipična iskustva komuniciranja s mrtvima koja ljudi dožive opisuju kao lijepa iskustva, primjerice, ljudi onu osobu za kojom tuguju dožive sretnom i mlađom pri čemu takva iskustva pomažu u olakšavanju tuge osobama koje su bile bliske pokojniku. Allan Botkin je izjavio da takva iskustva nisu iluzorna ni prouzrokovana tugom. Ako nije tako, to bi značilo da su susreti s pokojnicima stvarni i da je doista moguće susresti se s njima, a to bi pak dovelo do pretpostavke da mrtvi postoje, ali vjerojatno u nekoj drugoj dimenziji, što bi bila prava besmrtnost definirana kao „opstanak osobe – svijesti, duha ili duše osobe – nakon fizičkog preminuća njezina ili njegova tijela".

Britanska psihologinja Susan Blackmore svijest shvaća kao subjektivan osjećaj koji imamo kad osjećamo kako je to biti „ja" u nekom trenutku i premda ne razumijemo kako taj osjećaj nastaje, shvaćamo da ovisi o onome što u određenom trenutku čini mozak. Ona kaže da svijest ne može ništa činiti, da ona nije niti sila niti uzrok koji može pokrenuti događaje.

Kulturni antropolozi kažu da ljudska svijest nije fiksirana, već je promjenjiva i postupno se razvijala tijekom povijesti. Zanimljivo je da se u povijesti ljudske vrste unazad tridesetak tisuća godina ljudsko tijelo nije značajno promijenilo, a da se za razliku od njega svijest dramatično razvila.

Većina teorija o evoluciji svijesti ima zajedničku poentu, bez obzira na to što se razlikuju u detaljima: „Evolucija svijesti odvija se od one temeljene na egu ka svijesti u transpersonalnom obliku." Za razvoj svijesti na višu razinu potrebna je kritična masa ljudi koja bi se razvila do transpersonalne razine svijesti što bi rezultiralo pojavom više civilizacije koja bi imala veći osjećaj za pravdu, odgovornost i solidarnost, tvrde teoretičari evolucije svijesti. Napredak u evoluciji svijesti značio bi i napredak civilizacije. Međutim, takve okolnosti nisu nimalo predvidive jer ni evolucija nije takva.

Postavlja se pitanje do koje je mjere svijest subjektivna i postoji li mogućnost da svemir ima svoju vlastitu svijest? Češki psihijatar Stanislav Grof otkrio je da pojedinci u promijenjenim stanjima svijesti doživljavaju stanje koje se čini poput kozmičke svijesti. Intrigantno je da su opisi takvih stanja uvelike slični: „Oni opisuju to što doživljavaju kao neizmjerno i nedokučivo polje svijesti natopljeno beskrajnom inteligencijom i kreativnom moći. Polje kozmičke svijesti koje doživljavaju kozmička je praznina – ništavilo. Pa ipak, paradoksalno, to je istodobno i suštinska ispunjenost."

Mnogo nam je toga nerazjašnjeno u vezi ljudske svijesti, ali ono što je zanimljivo je da svijest ima sposobnost preživjeti tjelesnu smrt, može opstati, moguće je prizvati je i komunicirati s njom. Ljudski um koji funkcionira poput holograma može dugo, bez obzira na tijelo, i dalje primati i odašiljati impulse. Čini se da su filozofske rasprave o besmrtnosti duše stare tisućama godina ipak povezane i sa znanstvenim dosezima o ljudskoj svijesti.

Autorica: Nika Hrvatić


Arhiva