Zona
Stereotipizacija%20%c5%beena

STEREOTIPIZACIJA ŽENA

Što žele moderne žene? Žene treba navesti da misle i da se ponašaju točno u skladu s najjeftinijom kupovalačkom ponudom. Dakle da misle da ako kupe određenu šminku, određenu odjeću, da će biti lijepe i poželjne. Takav ideal nikada ne postižu zato što je tržište namješteno tako da ga nikada ne postignu.

Red mode, red ljubavi i seksa, malo poznatih i puno reklama čarobni je recept, čini se, većine ženskih časopisa. "Dajmo ženama što žele", rekli bi neki, a nakon samo jednog pogleda na kiosk i količinu ženskih časopisa koji kontinuirano godinama izlaze na hrvatskom tržištu, može se zaključiti da je takvo "plitko" štivo upravo ono što ženama treba.


Što žele moderne žene?

Slavica Josipović, glavna urednica hrvatskog izdanja, kako sama kaže, "stopostotnog, čistog ženskog časopisa" Cosmopolitana, tvrdi da njezin časopis, inače namijenjen idealno 24-godišnjoj čitateljici, svojim temama nastoji što dublje ući u život moderne žene.
"Ne morate živjet u Americi da biste bili Cosmo djevojka, on danas izlazi u Estoniji, izlazi u Maleziji, na Tajlandu. Zaista na nekim mjestima za koje ne biste nikad pretpostavili, prvenstveno zbog nekih društvenih opredjeljenja, da bi uopće mogli podnositi takvu tematiku. Danas Cosmopolitan i na tom tržištu postaje jedan od vodečih časopisa. Cosmopolitan je specifičan, on uistinu nije modni časopis; dakle ženski časopisi se vežu za modne časopise, a Cosmopolitan je specifičan u toj mjeri da on pored mode zapravo sadržava i ostale tematike koje su ženama danas važne. A ono što ga ponajviše izdvaja je upravo jedan temeljit sadržaj koji dotiče jednu vrlo važnu sferu svake žene, a to je ljubav, odnos sa partnerom, gradnja partnerske veze i dakle u tome je Cosmopolitan možda najprepoznatljiviji."
Josipović ističe da društveni trendovi nameću i diktiraju uvijek nove teze, pa ona sa svakim sljedečim brojem može učiniti nešto novo. Ali kako se mijenjaju teze, mijenja se i idealan izgled žena. Mnogi stoga smatraju upravo ženske časopise izravno odgovornim za nezadovoljstvo onih žena koje streme nemogućoj misiji - savršenom izgledu.
"Stereotip izgleda djevojke je nešto što premda bismo to mogli tumačit kroz samu naslovnicu gdje imamo djevojku sa dugom kosom, koja zavodljivo stoji, on se ne prepoznaje samo kroz taj fizički izgled, iako ga je na prvu loptu najlakše povezat s tim izgledom."

Pomažu li ženski časopisi u sterotipizaciji žena?
Glavna urednica "Treće", časopisa za ženske studije, dr.sc. Nataša Govedić smatra pak da ženski časopisi stvaraju model prema kojemu žene postaju robinje vizualnih i kulturalnih stereotipova.
"Dakle ono što se događa, premda naravno urednici i urednici ženskih časopisa bi željeli da je drugačije, i oni se često brane da oni stvaraju jednu novu ležernost, jednu novu, pa čak i seksualnu emancipaciju, događa se naprotiv jedna teška stereotipizacija, dakle da žene postaju još teže robinje vizualnog stereotipa i kulturalnog stereotipa. Dakle da misle i da se ponašaju točno u skladu s najjeftinijom kupovalačkom ponudom. Dakle da misle da ako kupe određenu šminku, određenu odjeću, da će biti lijepe, a taj ideal ljepote nikada ne dostižu, zato što tržište je i namješteno tako da ga nikad ni ne postignu. U konačnici imamo svijet pun vrlo usamljenih, vrlo nezadovoljnih ljudi koji zapravo ne znaju komunicirat s partnerom, gdje se sve što je teško, recimo intimnost je također vrlo zahtjevan proces, da nije dovoljno imati pet savjeta da s nekim budemo bliski."
Govedić ističe da ženski časopisi nude utjehu u vrijeme velikih ekonomskih i vrijednosnih gubitaka, nudeći na pladnju živote poznatih kao zamjenu za vlastiti nedostatak intimnosti. Uz to, čitajući o tzv. "zvijezdama" imamo lažan osjećaj da smo s njima povezani, a u stvarnosti su najinformiraniji ljudi najosamljeniji, tvrdi Govedić.
"Dakle da taj pokušaj da stvorimo jednu zajednicu i da imamo osjećaj pripadnosti zajednici kroz određenu trash literaturu ili određeni žuti tisak, svejedno ženski ili muški, ne funkcionira. Problemi sa tim tiskom, posebno ženskim, je taj što u njemu nema filozofije. U njemu nema pjesnikinja, u njemu nema arhitektica, nema uopće žena koje bi bile starije od 35 godina i predstavljale model. Dakle jedino što se tu može naučiti to je da je užasno važno biti vječito mlad, neprestano podređivati sve svoje vrijednosti izgledu, da nije važno učiti, da nije važno imati karijeru, pa čak nije ni važno biti dobra majka, a biti dobra majka je vrlo ozbiljna vokacija. Nego je naprosto važno obući određeni proizvod, staviti određenu šminku i nekoga zavesti eventualno."

Stvara li to na kraju osjećaj sreće? Sudeći prema stupnju depresije koji vlada u konzumerističkim društvima i prema tome kako većina žena tvrdi da se osjeća, tad definitivno sav taj statizam i bijeg u glamur i lažnu vedrinu nije uspio, napominje Govedić.

Svatko neka misli svojom glavom

Pa opet, listanjem nekih časopisa uviđa se da stanje nije tako crno. Prikazuju se primjeri uspješnih žena, kolumne pišu mladi pisci, a nude se i savjeti za uspješno građenje karijere. No broj časopisa koji nude tako šarolik izbor tema nije velik. Većinom se plasiraju oni specijaliziranih tematika, najčešće žutila, i čitani su u, prema mišljenju nekih zastrašujuće, visokom broju, što Josipović komentira na sljedeći način:
"Ja zapravo na časopise gledam kao na leksikone koje smo nekada svi u osnovnim školama voljeli, i dnevnike voljeli zapravo pisat, dakle uvijek postoji nova generacija ljudi kojima se vi morate obratit. Nemaju svi istu prođu. Da, postoji prostor; svi se uvijek pitamo otkud novi časopisi, i da li oni zaista mogu uspjet. Prodaja ih na kraju najbolje opravdava, mislim da smo bili svjedoci nekoliko lansiranja i istovremeno nestajanja već nakon prva 2-3 izdanja koja više nisu mogla na tržištu ponuditi ništa novo, nego su doista preslikavali, reciklirali ono što smo svi već imali priliku čitati."

Pitanje je koliko i kome savjeti iz časopisa mogu olakšati život. Mnoge žene takvu literaturu nazivaju tipičnim nusproduktom konzumerizma, koji ženama čini više štete no koristi. Pritom se pitaju jesu li se tolike žene u prošlosti, ali i danas, za to borile?!
"Hoellbecque, francuski pisac je napisao da toliko se intenzivno ljudi osjećaju dezorijentirano da ne mogu u vezi s time biti realni. Dakle treba im sadržaj koji je potpuno nerealan, u što većoj količini, to ima veze sa ovisničkim ponašanjem. Dakle ako zaista ljudi koji su u bilo kojem smislu riječi ovisni o nečemu, ne mogu s time prestati nego stalno povećavaju dozu. Zato što pogrešno vjeruju da utjeha dolazi u još većoj dozi. A i tržište naravno iskorištava obilato ženski osjećaj dezorijentacije, dakle činjenica je da pošto živimo u vremenu u kojem imamo strahovito puno obaveza, pa i u ekonomskom smislu, radimo više no ikad, imamo manje no ikad slobodnog vremena, svi su i puno više osjetljivi na bijeg u zabavu, svi više vjeruju da će im zabava pružiti odmor i odušak. Međutim ta jeftina zabava još više umara ljude, još više ih troši, u vezi s time nije dovoljno zatvoriti časopis koji vam se nudi u frizerskom salonu, ako uopće imate novaca da tamo odete, ili koji se da u podlisku dnevnih novina, nego je potrebno razmisliti da li uopće treba ulagati svoje dragocjeno vrijeme, imamo ga tako malo, u stvari za koje nam zapravo dugoročno samo uzimaju novac, koje nas traže da kupujemo, kupujemo, ili da potpuno svoj život podredimo izgledu, dakle opet ili kozmetičkoj ili modnoj industriji."

Velik broj poklonica ženskih časopisa napominje da se, posvećujući svoje vrijeme časopisima, opuštaju uživajući u lakom štivu. Ističu da tamošnje savjete ne uzimaju bez rezerve, nego ih prilagođavaju svojim stajalištima. Nezgode koje se zbivaju poznatim i slavnima doživljavaju pak tek kao dokaz da bogatstvo ne donosi nužno i sreću, te da smo svi mi pod kožom ipak jednako krvavi. Ali čak i one napominju da je problem u onim ženama koje tu pisanu riječ doživljavaju gotovo kao Sveto pismo, a ne kao zabavu i nešto za razbibrigu.

Pa ipak, Nataša Govedić dodaje:
"Bojim se dakle da se možda u samom mediju često opravdava žuti tisak ili tzv.ženski tisak time što nudi određeni emancipatorsku tobože politiku, ali ta emancipatorska politika, ako bolje pogledate, se u pravilu svodi na to kako pomiriti taj shizofreni rascjep između toga da budete savršena kuharica i zapažena ljepotica. Dakle to opet nije model mišljenja koji osnažuje bilo koju osobu da se ona vrednuje po svojim kompetencijama. Da uopće razvija svoje intelektualne potencije, ili svoje recimo potencijale bližnosti. Ako govorimo o tome što je feministička paradigma, jedna od najjačih feminističkih paradigmi je suosjećanje. Ako je vaš cilj u životu da budete isključivo dotjerani i da znate postići što više orgazma sa što večim brojem partnera ja ne vidim kakve to veze ima bilo sa intimnošću u odnosu, bilo sa bilo kakvim vježbanjem bilo kakvog suosjećanja i dubokog uživljavanja u neki odnos. Dakle jasno mi je da se časopisi prodaju pod različitim izlikama, ali mislim da stvarno smo valjda dovoljno zreli da tome ne moramo povjerovati."

Arhiva